Mačke nisu psi

Mačke i psi su slični. Obje životinjske vrste imaju krzno, četiri noge, rep, i obje žive s nama.

Ali mačke nisu psi. To su različite životinjske vrste.

Štoviše, ni sve životinje nisu psi. Pa tako ni mačke. Ima i mačaka i pasa. Postoje kao različite vrste. Iako su slične, izrazito se razlikuju.

Lako ih razlikujemo, bez obzira na sličnosti. Ako mi ne vjerujete, probajte sami. Pogledajte, lako je. Mačke i psi bitno se razlikuju.

Nedavno sam dobio sljedeći kritički komentar na tekst u vezi s mojim Online Seminarom o "Otuđenju od roditelja" koje se temelji na privrženosti:

"Misliš da si jako pametan, eh? Je li te netko fizički ili psihički zlostavljao? Ispitivao? Jesu li falsificirali tvoje roditeljstvo? Sram te bilo zato što pobijaš zlostavljanje žena!"

Ovo je uobičajena vrsta argumenata koji se potežu kad se osporava postojanje patologije 'otuđenja od roditelja'. Takvi argumenti tvrde da utvrđivanje patologije 'otuđenja od roditelja' na neki način poriče postojanje obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece. Tragove tih argumenata vidimo čak i u dokumentu Position Statement on Parental Alienation Američke psihološke komore, koji počinje upozorenjem da se sve optužbe za obiteljsko nasilje mora shvatiti ozbiljno.

Ali je to lažni argument koji nude saveznici patogena. Mačke nisu psi. To su dvije različite životinje.

To što postoje mačke (tj. zato što postoji deluzijsko oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva u postojeće obiteljske odnose), ni na koji način ne poriče niti poništava postojanje pasa (stvarno obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece). Psi postoje... a postoje i mačke. Psi nisu mačke, niti su mačke psi.

I možemo ih razlikovati.

Stvarno nasilje nad ženama i djecom postoji. Trans-generacijski prijenos traume iz djetinjstva u postojeće obiteljske odnose, a zbog patologije poremećaja ličnosti roditelja, koja je i sama proizvod traume toga roditelja iz djetinjstva, također postoji. Postoje i psi i mačke.

To su dvije različite vrste sličnoga tipa životinja (traume). Nasilje nad ženama i djecom je ispoljavanje traume u ovoj generaciji djece i obitelji. Patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest ispoljavanje slične patologije, samo s pomakom od jedne generacije. Trauma je nanesena u djetinjstvu današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja i sad se oživljava u postojećim obiteljskim odnosima u deluzijskom obrascu traume privrženosti "nasilni roditelj"/"dijete-žrtva"/"protektivni roditelj".

To što postoje mačke (oživljavanje traume), ne znači da ne postoje i psi (obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece). Postoje i psi i mačke.

I zapravo je prilično lako razlikovati mačke i pse, ako znate što treba gledati.

One koji se bave obiteljskim nasiljem i nasiljem nad djecom zabrinjava da, ako utvrdimo postojanje patologije "otuđenja od roditelja" (mačke), tad će sve životinje postati mačke i više se neće moći utvrditi slučajeve obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece (psi). To je vrijedno, ali je isto tako i neozbiljno.

Nevjerojatno je lako razlikovati mačke od pasa. Prvo, mačke mogu uvlačiti pandže i penjati se po drveću, a psi to ne mogu. Psi laju, mačke ne laju (one predu). I mačke izgledaju bitno drugačije od pasa. Sumnjam da itko tko je stariji od tri godine ima problema s raspoznavanjem pasa i mačaka.

Slično tomu, patologija deluzijskog oživljavanja traume iz djetinjstva ima karakteristične pokazatelje koji se značajno razlikuju od pokazatelja nasilja nad ženama i djecom. Autentično nasilje nad ženama i djecom pokazuje jednu skupinu karakterističnih pokazatelja, dok deluzijsko oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva pokazuje potpuno raličitu skupinu karakterističnih pokazatelja. Lako ih je razlikovati kad znate što treba gledati.

Tri dijagnostička pokazatelja "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti (Foundations) mogu pouzdano i dosljedno utvrditi razliku između patologije oživljavanja deluzijske traume "otuđenja od roditelja" i autentičnih incidenata obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece (mačke mogu uvlačiti pandže, a psi ne mogu). Plus, uz sve kliničke znakove, ta dva oblika patologije izgledaju bitno drugačije (mačke ne izgledaju kao psi).

Nije sve što vidimo mačka. I autentično obiteljsko nasilje i nasilje nad djecom postoje.

Nije sve što vidimo pas. I oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva u postojećim obiteljskim odnosima također postoji.

Priznati stručnjak za traumu, Bessel van der Kolk, opisuje oživljavanje traume iz djetinjstva u postojećim odnosima:

"Kad se trauma ne uspije integrirati u sveukupnost životnog iskustva osobe, žrtva ostaje fiksirana na traumu. Usprkos izbjegavanju emocionalnog uključivanja, traumatska se sjećanja ne mogu izbjeći: čak i kad iz se odagnaju iz budne svijesti, vraćaju se u obliku oživljavanja, noćnih mora, ili osjećaja povezanih s traumom... Ponovno izranjanje može se nastaviti tijekom života, tijekom perioda stresa." (van der Kolk, 1987, str. 5)

van der Kolk, B.A. (1987). The psychological consequences of overwhelming life experiences. U B.A. van der Kolk (Ur.) Psychological Trauma (1-30). Washington, D.C.: American Psychiatric Press, Inc.*

"Žrtve traume reagiraju na tekuće poticaje kao da se trauma ponovno događa, bez svijesti da je prošla ozljeda, a ne sadašnji stres, osnova njihovih fizioloških reakcija u krizi. Preveliko uzbuđenje ometa im sposobnost smirenih i racionalnih procjena i spriječava razriješenje i integraciju traume." (van der Kolk, 1989, str. 226)

"Ljudi koji su izloženi jako stresnim poticajima razvijaju dugoročnu potencijaciju memorijskih zapisa koji se reaktiviraju u trenucima sljedećeg uzbuđenja. Ova aktivacija objašnjava kako se sadašnji stres doživljava kao povratak traume; ona je uzrok povratka na ranije obrasce ponašanja." (van der Kolk, 1989, str.226)

Van der Kolk, B.A. (1989). The compulsion to repeat the trauma: Re-enactment, revictimization, and masochism**. Psychiatric Clinics of North America, 12, 389-411.

Sigmund Freud je ovo oživljavanje traume iz djetinjstva nazvao 'transfer'*** (pacijent bi 'prenio' obrasce odnosa iz djetinjstva na analitičara).

John Bowlby ta internalizirana očekivanja u odnosu naziva "unutarnji radni modeli" i opisuje kako tijekom života oživljavamo obrasce iz djetinjstva,

"Smatra se da nema varijabli koje imaju dalekosežnije posljedice za razvoj ličnosti nego što imaju iskustva djeteta u obitelji: zato što, počev od prvih mjeseci odnosa s figurom majke, protežući se tijekom godina djetinjstva i adolescencije u odnosima s oba roditelja, dijete izgrađuje radne modele toga kako će se figure privrženosti ponašati prema njemu u različitim situacijama; na tim se modelima zasnivaju sva očekivanja djeteta, i zato i svi planovi za ostatak života." (Bowlby, 1973, str. 369).

Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and anger§. NY: Basic.

Priznati psihijatar, Aaron Beck, ove obrasce naziva 'shemama'. Beck i njegovi kolege opisuju kako te sheme utječu na naše tumačenje događaja i odnosa,

Ocjena posebnih zahtjeva situacije prethodi i pokreće adaptivne (ili maladaptivne) strategije. To kako će se neka situacija ocijeniti bar dijelom ovisi o relevantnim temeljnim uvjerenjima. Ta su uvjerenja usađena u manje ili više stabilne strukture pod nazivom "sheme", koje vrše selekciju i sintezu ulaznih podataka." (Beck i sur., 2004, str. 17)

"Kad su sheme latentne, one ne sudjeluju u obradi informacija; kad su aktivirane, one kanaliziraju kognitivne procese od najranijih do finalnih razina... Kad su hipervalentne, ove se osobite sheme izmještaju i vjerojatno naseljavaju druge sheme koje su možda adaptivnije ili primjerenije u datoj situaciji. One posljedično tomu uvode sistematski otklon u obradu informacija... U poremećajima ličnosti, sheme su dio normalne, svakodnevne obrade informacija." (Beck i sur., 2004, str. 27)

Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition)§§. New York: Guilford.

Pearlman i Courtois (2005) opisuju obrazac narativa oživljavanja traume.

Oživljavanje traumatične prošlosti uobičajeno je u tretmanu ove populacije i često predstavlja eksplicitna ili kodirana ponavljanja neprerađene traume u pokušajima prevladavanja. Oživljavanja se mogu izraziti psihološki, relacijski i somatski i mogu nastati temeljem svjesne namjere ili gotovo nesvjesno. Primarna transfer-kontratransfer dinamika uključuje oživljavanje poznatih uloga žrtve-počinitelja-spasitelja-promatrača u terapijskom odnosu. Terapeut i klijent ove uloge, često na komplementaran način, igraju dok ponovno proživljavaju različite aspekte klijentovih ranih odnosa privrženosti. (str. 455)

Pearlman, C.A., Courtois, C.A. (2005). Clinical Applications of the Attachment Framework: Relational Treatment of Complex Trauma#. Journal of Traumatic Stress, 18, 449-459.

Prager (2003) također opisuje patologiju oživljavanja traume,

“Freud navodi da se preplavljujuće iskustvo uvodi u nešto što prolazi kao normalni ego i kao trajne sklonosti unutar njega; i, na taj način, prenosi traumu iz generacije u generaciju. Na ovaj se način trauma izražava kao da vrijeme stoji. Traumatska krivnja – za vrijeme koje više ne postoji osim kroz formiranje karaktera jedne generacije za drugom – nalazi svoj izraz u nesvjesnom oživljavaju prošlosti u sadašnjosti (str. 176)

Trauma, kao ozljeda koja nikad ne zarasta, uspijeva u transformaciji sljedećeg svijeta prema vlastitoj slici, sigurna u svoju sposobnost oživljavanja iskustva iz pradavne prošlosti. Ona uspijeva u prenošenju iskustva iz jedne u drugu generaciju. Sadašnjost se živi kao da je prošlost. Rezultat je taj da je sljedeća generacija lišena osjećaja društvenog mjesta i svoje sposobnosti da sebe kreativno definira autonomno od prethodnoga... kad se osjećaj vremena poremeti radi preplavljujućih događaja, prirodna je distanca među generacijama, razgraničena protekom vremena i drugačijim iskustvima, zamračena. (str. 176)

Prager, J. (2003). Lost childhood, lost generations: the intergenerational transmission of trauma##. Journal of Human Rights, 2, 173-181.

Patologija oživljavanja traume 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti postoji. Mačke postoje.

Time se ne poriče da psi TAKOĐER postoje.

Izjednačavanje postojanja mačaka (patologija oživljavanja traume) s poricanjem postojanja pasa (autentično obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece) glupo je. NE tvrdimo da psi ne postoje. Samo tvrdimo da mačke NISU psi. Radi se o dvije različite životinjske vrste.

Kritičari kontrukta 'otuđenja od roditelja' tvrde da su SVE životinje psi, i da mačke ne postoje (da 'otuđenje od roditelja' ne postoji).

Sve što pokušavamo jest da službena struka mentalnog zdravlja prizna ono što su Freud, van der Kolk, Bowlby, Beck, i ostali VEĆ utvrdili, a to je da postoje i mačke i psi. To su različite životinjske vrste. Nisu sve psi.

I kad jednom shvatimo da postoje i mačke i psi, postaje prilično lako razlikovati ih. Ali prvo moramo shvatiti da postoje te dvije životinjske vrste. Obje imaju krzno, četiri noge i rep. Ali se razlikuju. Nisu iste.

Tako, dok se upuštamo u ovako uvrnutu vrstu rasprave, u kojoj osoba o kojoj govorimo odbija priznati da postoje mačke, zato što strahuje da se time poriče postojanje pasa, pokušavamo sve uvjeriti da se to ne događa, i da su to dvije potpuno različite životinjske vrste koje je vrlo lako razlikovati (tj. postoje tri dijagnostička pokazatelja kliničkih znakova 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).

Postoji i patologija oživljavanja traume i patologija obiteljskog nasilja. Postojanje jednoga, ne isključuje postojanje drugoga.

Tražimo izmjenu APA Position Statement o "otuđenju od roditelja" na način da

1.) Potvrdi da patologija postoji (mačke postoje)

2.) Utvrdi da djeca i obitelji koji pokazuju znakove te patologije predstavljaju "specijalnu populaciju" djece i obitelji koja zahtijeva specijalizirano stručno znanje i ekspertizu da bi je se moglo temeljito procijeniti, dijagnosticirati i tretirati.

(Budući da i mačke i psi imaju krzno, četiri noge i rep, želimo biti sigurni da nećemo krivo prepoznati mačku kao psa, ili psa kao mačku. Zato tražimo da samo stručnjaci za mačke i pse utvrđuju o kojoj se životinji radi uz pomoć naprednih DNK testova kojima će se utvrditi je li životinja mačka ili pas).

Ako vas itko suoči s argumentima da je 'otuđenje od roditelja' zapravo krivo utvrđeno zlostavljanje djeteta i obiteljsko nasilje, samo ih mirno razuvjerite da je riječ o dvije različite životinjske vrste. Mačke nisu psi.

Rado bismo razgovarali o brojnim vrstama pasa, ali se sad bavimo time da sve životinje nisu psi. Neke su mačke. Rado bismo raspravljali o mačkama, i trebamo o njima raspravljati (tj. o oživljavanju traume privrženosti iz djetinjstva u postojećim obiteljskim odnosima, pomoću patologije narcisoidne i granične ličnosti roditelja s kojim je dijete u savezu, čija je pak patologija rezultat traume privrženosti iz djetinjstva toga roditelja).

O psima ćemo raspravljati neki drugi put. Sad raspravljamo o mačkama.

____________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2015/09/14/cats-are-not-dogs/

---

* Psihološke posljedice preplavljujućih doživljaja. U B.A. van der Kolk (Ur.) Psihička trauma (1-30). Washington, D.C.: American Psychiatric Press, Inc

** Prisila ponavljanja traume: Oživljavanje, re-viktimizacija i mazohizam

*** Prijenos

§ Privrženost i gubitak: Vol. 2. Razdvajanje: Anksioznost i ljutnja

§§ Cognitivna terapija poremećaja ličnosti. (2. izdanje)

# Klinička primjena okvira privrženosti: Relacijski tretman kompleksne traume

## Izgubljeno djetinjstvo, izgubljene generacije: međugeneracijski prijenos traume

Znakovi patologije

Trenutačno je moj fokus na borbi za rješavanje 'otuđenja od roditelja' pomoću uspostavljanja profesionalnih kompetencija stručnjaka mentalnog zdravlja. Zapanjuje opseg dubokog profesionalnog neznanja i nekompetencije u području mentalnog zdravlja kad se radi o patologiji koja se obično naziva 'otuđenjem od roditelja'.

U ovom postu želim učiniti korak ustranu da bih postavio 'znakove patologije' koji mogu stručnjacima mentalnog zdravlja služiti kao vodiči pri razotkrivanju patologije 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti (OR-P). Kad riješimo patologiju 'otuđenja od roditelja', kad se sva djeca vrate svojim autentičnim roditeljima koji ih vole a pogođeni su tom strašnom patologijom, kad budemo u stanju djelovati preventivno unutar prvih šest mjeseci od pojave prvih znakova, nadam se da ću tad imati vremena dublje se pozabaviti ovim znakovima patologije. Ali sad samo želim postaviti znakove, zato što je sad najvažniji cilj jednostavno postizanje bazičnih kompetencija unutar struke mentalnog zdravlja.

U konačnici trebamo postići status 'specijalne populacije' ciljanih roditelja i njihove djece, tako da će se od stručnjaka mentalnog zdravlja zahtijevati posjedovanje specijaliziranog stručnog znanja i ekspertize da bi mogli kompetentno procijenjivati, dijagnosticirati i tretirati ovaj oblik patologije. Kad postignemo tu fazu rješenja – kad stručnjaci mentalnog zdravlja koji rade s OR-P ('otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti) budu imali visoku razinu specijalističke ekspertize – tad se znakovi patologije mogu dublje razmatrati.

Ali sad nam je cilj da se jednostavno odmaknemo od očajnog stanja nekompetencije prema bazičnoj stručnoj kompetenciji.

Imam 60 godina i imao sam jedan moždani udar. Nadam se da ću poživjeti još desetljeće, ali možda odem već sutra. Ima puno toga o ovoj patologiji što neću s vama podijeliti zato što je to puno dalje od onoga gdje su svi ovoga časa. Čekam da stručnjaci mentalnog zdravlja usvoje najosnovnije konstrukte među-generacijskog saveza s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem uz dodatak splitting patologije tome savezu te trans-generacijskog prijenosa traume privrženosti u obrascu shema tipa 'roditelj nasilnik'/'dijete-žrtva'/'roditelj-zaštitnik' (koji su sadržani u unutarnjim radnim modelima – shemama – sustava privrženosti).

Sustav privrženosti je sustav mozga koji upravlja svim aspektima ljubavi i povezivanja tijekom života, uključujući žalovanje i gubitak. Ono s čime se ovdje susrećemo jest patologija privrženost (patologija ljubavi-i-povezivanja) koja uključuje poremećene informacijske strukture (sheme; obrasce odnosa) u sustavu privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, a koje se prenose na djetetovo ponašanje privrženosti, i s roditeljem s kojim je u savezu, i s ciljanim roditeljem.

Kad jednom prestanemo patologiju 'otuđenja od roditelja' definirati kao posebni novi oblik patologije i umjesto toga prepoznamo da je ona povezana s privrženošću i s patologijom poremećaja ličnosti u roditelja, postižemo zaista zapanjujući uvid u vezi s podrijetlom i s manifestacijama simptoma te patologije.

Međutim, još uvijek čekamo da se stručnjaci mentalnog zdravlja oslobode od konceptualno pogrešnog i neučinkovitog konstrukta Gardnerijanskog SOR-a i da se vrate standardnim i priznatim, znanstveno valjanim konstruktima i principima sustava privrženosti i patologije poremećaja ličnosti, tako da možemo početi rješavati problem.

Patogeno roditeljstvo koje u djeteta stvara značajnu razvojnu patologiju (dijagnostički pokazatelj 1), patologiju ličnosti (dijagnostički pokazatelj 2) i deluzijsko-psihijatrijsku patologiju (dijagnostički pokazatelj 3), da bi se zadovoljile emocionalne i psihološke potrebe roditelja, predstavljaju DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.

To nije pitanje roditeljske skrbi, već je pitanje zaštite djeteta.

No, opseg profesionalnog neznanja i nekompetencije zapanjujuće je velik, i možda me nadživi. Zato, dok sam još tu, želim bar utvrditi neke znakove patologije, mrvice kruha na putu, da ih se može slijediti ako stručnjacima mentalnog zdravlja bude trebalo previše vremena da shvate.

Znakovi patologije ličnosti

Patologija ličnosti obuhvaća Mračnu trijadu i Ranjivu mračnu trijadu (vidi reference)

Ličnost Mračne trijade sastoji se od:

1. Crta narcisoidne ličnosti
2. Crta psihopatske ličnosti
3. Makijavelističke manipulacije

Ranjiva mračna trijada (Miller i sur., 2010) jest varijanta Mračne trijade i sastoji se od:

1) Ranjive, umjesto grandiozne narcisoidnosti,

2) Manipulativne psihopatije,

3) Graničnih crta ličnosti.

Patologija ličnosti Mračne trijade povezana je s četiri tipa visoko-konfliktne komunikacije: prijezir, kritiziranje, odbijanje komunikacije i defenzivnost (Horan, Guinn, & Banghart, 2015). U istraživačkim studijama o komunikaciji, ova četiri destruktivna obrasca visoko-konfliktne komunikacije nazivaju se Četiri jahača¨ destruktivne komunikacije:

Prema Gottmanu (1992):

Prijezir uključuje "izjave koje dolaze iz relativne pozicije nadmoći... 'Ti si idiot'"; kritiziranje obuhvaća "izjave prema kojima se pritužuje na defekte ličnosti partnera... 'Uvijek govoriš o sebi. Tako si sebičan'"; odbijanje komunikacije opisuje "povlačenje iz interakcije"; dok defenzivnost opisuje samo-zaštitu u obliku ponašanja "pravedničke srdžbe ili nevine žrtve". (Gottman, 1993, str. 62)

Empirijska istraživanja Horana, Guinna i Bangharta (2015) povezuju ličnost Mračne trijade sa Četiri jahača visoko-konfliktne komunikacije:

"Hipoteze 1a-1c ispitale su odnos između strukture ličnosti Mračne trijade i opće prirode sukoba među romantičnim partnerima. Rezultati su pokazali da su pojedinci koji su izvijestili o višim razinama Makijavelizma, subkliničkoj psihopatiji i subkliničkoj narcisoidnosti bili skloniji višim razinama neslaganja među partnerima i da su njihove rasprave o tim neslaganjima bile i intenzivne i neprijateljske."

"Hipoteza 2 istraživala je odnose između strukture ličnosti Mračne trijade i korištenja Četiri jahača tijekom sukoba s partnerom. Korelacije su otkrile da su oni koji su izvijestili o višim razinama Makijavelisma i subkliničke psihopatije također izvijestili i o višoj razini korištenja prijezira, kritiziranja, odbijanja komunikacije i defenzivnosti. Slična se slika pokazala i s narcisoidnošću, uz iznimku odbijanja komunikacije."

Korištenje Četiri jahača u visoko-konfliktnoj komunikaciji također je povezano s nesigurnom privrženošću.

"Fowler i Dillow (2011) ispitali su kako je orijentacija privrženosti predviđala korištenje Četiri jahača. Utvrdili su da je anksiozna privrženost bila prediktor povećanog korištenja Četiri jahača dok je izbjegavajuća privrženost bila prediktor izbjegavanja komunikacije. Njihovi rezultati naglašavaju važnost proučavanja individualnih crta ličnosti, ili predispozicija, u vezi s Četiri jahača; sličan je pristup usvojen i u ovoj studiji Mračne trijade." (Horan, Guinn, & Banghart. 2015, str. 160)

Znak patologije: Uz ove empirijski dokazane i u stručnoj literaturi opisane poveznice između ličnosti Mračne trijade i visoko-konfliktne komunikacije, SVI stručnjaci mentalnog zdravlja – uključujući i vještake roditeljske skrbi – koji dijagnosticiraju i tretiraju obiteljsku patologiju u slučajevima visoko-konfliktnog razvoda trebaju procijeniti potencijalno postojanje patologije ličnosti Mračne trijade i Ranjive mračne trijade kao odgovorne za stvaranje obrazaca visoko-konfliktne komunikacije u obitelji.

Znanstveno utemeljena praksa oslonjena na emprijska istraživanja, a ne jedinstveni izmišljeni oblici patologije.

Znak patologije: Trenutačno postoje mjere za izvještavanje o komponentama patologije Mračne trijade (narcisoidnost, psihopatija, Makijavelizam) te o ličnosti Mračne trijade kao cjeline. Također postoji i ljestvica na HEXACO inventaru ličnosti (niski rezultati na H skali za Humility i Honesty (skromnost i iskrenost), povezuju se s ličnošću Mračne trijade). Međutim, budući da se radi o inventaru samo-izvještavanja, koji je podložan predrasudama u korist sebe samoga u samo-izvještavanju o ličnosti Mračne trijade tijekom vještačenja roditeljske skrbi, ove su mjere trenutačno možda ograničeno korisne za izravno korištenje u vještačenjima roditeljske skrbi.

Jedan od alternativnih pristupa u vještačenjima roditeljske skrbi, mogao bi biti taj da svaki roditelj ocijeni značajke ličnosti onoga drugoga na HEXACO – pod nazivom 'ocjene informanta' – s ciljem procjene posebice niskih H rezultata. Ove bi ocjene bile podložne izvještavanju koje koristi informantu, u situacijama kad jedan ocjenjuje drugog bivšeg supružnika (na negativni način), ali bi te ocjene na HEXACO skali potencijalno mogle otkriti moguću prisutnost ličnosti Mračne trijade u jednog od roditelja, što bi se onda moglo potvrditi dodatnim dokazima temeljem povijesti i simptoma, te bi se mogao sačiniti sveukupni pregled ličnosti Mračne trijade unutar datih podataka.

(Ocjene crta ličnosti bivšeg supružnika od strane informanta – ako je to narcisodni/granični roditelj – bile bi fascinantno istraživanje koje bi zapravo, bolje nego išta drugo što bismo mogli razviti, moglo otkriti karakteristični obrazac poremećaja koji pokazuje narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Umjesto da izravno procjenjujemo ličnost Mračne trijade, procjenjivali bismo karakteristična iskrivljenja percepcije koja su izazvana patologijom ličnosti Mračne trijade.

Povezanost ličnosti Mračne trijade s visoko-konfliktnim obrascima komunikacije također naglašavaju iznimno veliku nužnost da svi vještaci roditeljske skrbi – koji specifično procjenjuju obitelji pri visoko-konfliktnom razvodu – budu iznimno dobro upućeni i vješti u kliničkoj procjeni i prepoznavanju crta narcisoidne ličnosti, crta granične ličnosti, crta psihopatske ličnosti i dokaza Makijavelističke manipulacije.

Tipologije OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti)

Čini se da postoje dva obrasca OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti). Jedan je povezan s izraženijom narcisoidnom ličnošću u roditelja (Mračna trijada), dok je drugi povezan s izraženijom graničnom ličnošću u roditelja (Ranjiva mračna trijada). Po mojem iskustvu, očevi koji otuđuju skloniji su narcisoidnim obrascima patologije, dok su majke koje otuđuju sklonije graničnim obrascima patologije.

Iako ove varijante mogu biti povezane sa spolom, apsolutne povezanosti nema, pa tako neke patogene majke mogu imati izražene narcisoidne crte ličnosti, dok neki patogeni očevi pokazuju patologiju graničnog stila.

Znak patologije – narcisoidni stil OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti):

Patogeni roditelj 'otuđitelj' u ovoj varijanti češće je otac i ovaj obrazac ima jaču komponentu obiteljskog nasilja (pokazuju se teme moći, kontrole i dominacije). Majka je obično ušla u brak zavedena narcisoidnim-psihopatskim šarmom Mračne trijade u oca, u vjeri da će se emocionalna bliskost razviti tijekom braka. Međutim, u braku očevo emocionalno zlostavljanje majke i porast pokazivanja nadmoći, kontrole i dominacije, postaju očiti.

U ovoj varijanti majka često izvještava da je u braku bila omalovažavana i ponižavana pred djecom. Ona obično nastoji podnositi verbalno ponižavajuće ponašanje svojeg supruga Mračne trijade tijekom braka, ali se u konačnici razvodi (često kad je najstarije dijete u dobi od 8 do 14 godina starosti). U tom času očev izraziti prijezir prema majci eskalira, iako će on sebe djeci predstaviti kao ožalošćenu stranu, kao onoga koji i dalje nastoji održati obitelj na okupu, te je majka ta koja 'razbija obitelj' zbog svoje 'sebičnosti'. Narcisoidni će otac ponekad uvojačiti dijete s kojim je u savezu i poslati ga kao emisara da bi pokušalo majku odgovoriti od razvoda – ponekad mu dajući izrazito manipulativni narativ: "Reci majci da joj opraštam i da je još uvijek volim, i želim da se pomirimo radi djece i obitelji."

U razgovoru s terapeutima i odvjetnicima, taj će otac djetetovo odbijanje majke upotrijebiti kao dokaz vlastite grandiozne divote, on je 'sav krasan' i idealan roditelj, i njegova priča pred terapeutima i pred Sudom često će uključivati opise njegova fantastičnog roditeljstva i fantastično idilične povezanosti i ljubavi koju dijeli s djetetom. Često će u oči upadati učestalo narcističko ugađanje sebi i djeci u vidu nagrada, kupovat će djeci skupe poklone i davati im privilegije primjerene odraslima.

Djeca koju je narcisoidni roditelj 'otuđio od drugog roditelja' putem poremećaja privrženosti sklona su pokazivati ekstremni prijezir i neprijateljstvo prema majci, koja čak idu do fizičkih prijetnji, što će majku natjerati da nazove oca i ponekad i policiju da joj pomognu s djetetom koje je pretjerano ljutito, prijeteće, ili ju napada. Kad ga se nazove, očev odgovor na majčin poziv u pomoć pri discipliniranju ljutitoga djeteta svodi se na upozorenje djetetu tipa: "Znam da je teška, ali pokušaj se nekako složiti s njom, ok?". Reagirat će kao da ga smeta to što se uvijek mora baviti 'posljedicama majčinog lošeg roditeljstva'. Refren koji se od narcisoidnog oca Mračne trijade često čuje jest: "Uvijek djetetu kažem da se složi s majkom, ali što mogu, ja ne mogu dijete prisiliti da... xyz." Djeca koja su otuđena na ovaj način sklona su kao razlog svojeg odbijanja majke naglašavati neadekvatnost majke kao osobe.

Kad je najstarije ili jedino dijete kćer, a otac koji je narcisoidan nije se ponovno oženio, otuđenje ponekad pokazuje neugodno jezivu partnerizaciju između kćeri i oca. U partnerizaciji kćeri postoje neugodne ne-seksualizirane ali incestuozne struje pri čemu najstarija kćer nadomješta mlađoj djeci majku u supružničkoj ulozi ne-seksualiziranog, ali afektivno povezanog 'supružničkog' odnosa s ocem.

Za stručnjaka mentalnog zdravlja koji je upućen u privrženost, ova narcisoidna 'obiteljsko nasilna' varijanta OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti), proizvod je disorganizirane privrženosti roditelja, s anksiozno-izbjegavajućim primjesama. Psihodinamsko podrijetlo izraženog ljutito-agresivnog ispoljavanja narcisoidnog roditelja pri ovoj varijanti OR-P jest u temeljnom (neizraženom) neprijateljstvu i bijesu prema 'majci' koja ga je odbacivala u djetinjstvu (figura privrženosti ga je odbacivala) i koja je narcisoidnog roditelja kad je bio dijete odbacila u okruženje izbjegavajuće privrženosti u odsustvu roditeljske brige. Ovaj psihodinamski bijes privrženosti prema majci koja ga je napustila, sad se prazni na supruzi-i-majci, današnjoj figuri privrženosti/majci.

(Ovaj temeljni bijes Mračne trijade u narcisoidnog oca prema vlastitoj majci (koji se seli na ciljanog roditelja) može biti prisutan čak i ako otac izvještava o 'bliskom' odnosu s vlastitom majkom. Nakon detaljnijeg ispitivanja, taj 'bliski' odnos s vlastitom majkom više liči na stopljen odnos u kojem majka dominira, kontrolira i ometa odvojenu autentičnost sina; u oca se stvara unutarnji bijes koji se ne može izraziti prema vlastitoj majci, već se umjesto toga iskazuje prema ciljanom roditelju kao prema figuri privrženosti i 'majci').

Znak patologije – granični stil OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti):

Obrazac graničnog stila najčešće nastaje zbog 'otuđujuće' patogene majke i karakterizira ga pretjerano povećana anksioznost majke i njezina percepcija opasnosti. U ovoj je varijanti otac najčešće bio uvučen u brak ekspresivnim i seksualno zavodljivim dražima majčine granične ličnosti, i tek je nakon sklapanja braka izronila njezina emocionalna nestabilnost, emocionalna potrebitost i visoka razina sukoba/drame njezine granične ličnosti. U nekim će slučajevima ovaj oblik OR-P patologije ostati uspavan i nakon razvoda sve dok se otac ponovno ne oženi – tj. dok majku kao 'suprugu' ne zamijeni novom suprugom – u kojem trenutku počinje ozbiljno otuđivanje djece, a djeca često govore o tome da ih odbija to što otac provodi vrijeme sa svojom novom suprugom.

U ovoj graničnoj varijanti OR-P, majka sjajno opisuje oca kao opasnog i 'nasilnog', i uporno izražava stav da djeca trebaju majčinu 'zaštitu'. Međutim kad se ta percepcija opasnosti detaljnije ispita, nalazi se da su očevi roditeljski postupci normalni i da djeca nisu u objektivnoj potrebi za 'zaštitom'. Pojačana percepcija opasnosti potječe od majke (njezine povijesti traume) a ne od objektivne stvarnosti. Rezultat majčine pojačane i nerealistične percepcije opasnosti (povezane s traumom u djetinjstvu), u OR-P graničnoga stila viša je prevalencija zabrane približavanja i neutemeljenih i nedokazanih optužbi za zlostavljanje koje podižu i socijalne službe, nego u OR-P narcisoidnoga stila.

Tema 'zaštite' često će se izražavati na način da će majka slati hranu i odjeću s djecom kad idu ocu, što predstavlja suptilan ali jasan signal djeci (koji nastaje iz majčina vlastitog uvjerenja u očevu roditeljsku manjkavost) da otac nije u stranju primjereno skrbiti o djeci. Takva će majka također često, uz anksiozni emocionalni ton, djetetu postavljati pitanja u vezi s njegovom 'sigurnošću' kad je s ocem ('Jesi li dobro? Je li se išta loše dogodilo?'), što djetetu šalje dvije poruke: poruku o majčinom očekivanju da je otac opasan i poruku da je majka 'roditelj-zaštitnik'. Majka će također često raditi nepotrebne 'sigurnosne planove' s djecom ('Ako se išta loše dogodi, možeš me nazvati, i ja ću doći po tebe') što također djetetu šalje jasnu poruku da majka oca percipira kao opasnog za dijete i istodobno gradi "mi-naspram-njega" zajedničku grupnu vezu između protektivne sebe i djeteta.

U graničnom stilu OR-P, majčino predstavljanje pred terapeutima i Sudom puno je čestih tvrdnji o opasnosti očevog roditeljstva s čestim karakterizacijama vlastitog roditeljstva kao 'zaštitničkog'. Prevladava osjećaj pretjerane majčine anksioznosti u vezi s njezinom percepcijom opasnosti, i zamjetno je da se njezina anksioznost ne može smiriti nikakvim stvarnim dokazima, argumentima, ni intervencijom.

Djeca ovakve majke također su sklonija ispoljavati simptome anksioznosti, koja ponekad dostiže razine fobičnih ispoljavanja anksioznosti ("fobija od oca"), i govore da se ne osjećaju 'sigurno' kad su s ocem. Kad istražimo specifičnosti izvora njihove anksioznosti, dječja će izviješća najčešće postati mutna i difuzna ili će se odnositi na manje bitne sukobe s roditeljem kojeg odbacuju, ili nekakvu ljutnju od strane toga roditelja iz prošlosti, ponekad i od prije više godina.

Jedan zanimljiv simptom graničnog stila OR-P je kad majka tvrdi da se otac nije kao roditelj uključivao prije razvoda i da je to razlog zašto dijete sad ne želi biti s njim (dijete će ponekad ponavljati ovo opravdanje kao razlog za odbacivanje oca). U takvim će slučajevima majka provesti puno vremena opisujući terapeutima i vještacima roditeljske skrbi kako se otac nije puno uključivao u skrb o djetetu prije razvoda i kako je ona bila puno više uključena i bolji roditelj, kao da je roditeljska skrb "natjecanje" u tome tko je "bolji" roditelj i zato što otac nije bio uključen onoliko koliko je bila majka, ona je "pobjednica" kao "bolji" roditelj pa njoj treba dodijeliti djecu kao "nagradu".

Međutim, nelogičnost ove ideje koju majka zastupa, promiče joj (a mogu dodati da promiče i mnogim stručnjacima mentalnog zdravlja). Čak i ako prihvatimo da je "problem" prethodni očev nedostatak uključenosti u skrb o djeci prije razvoda (uz veliko 'ako' – otac to često opovrgava), čak i AKO je tako, tad je RJEŠENJE dati ocu VIŠE vremena s djecom, a ne manje, tako da otac može razviti zdravu povezanost s djetetom. Bizarna je ideja da je problem u tomu da otac nije prije bio uklučen te da je sad rješenje ograničiti njegovo uključivanje u skrb o djetetu.

Napomena za sve terapeute: Ako majka tvrdi da je problem očev prethodni nedostatak uključenosti u skrb o djetetu, tad je RJEŠENJE dati ocu VIŠE VREMENA s djetetom tako da otac i dijete imaju priliku za afektivno povezivanje i razvoj pozitivnog odnosa roditelj-dijete.

U slučajevima OR-P graničnoga stila, majka najčešće pokazuje izrazitu stopljenost identiteta s djetetom, uz teško potiranje psiholoških granica između majke i djeteta. To se posebice odnosi kad je dijete kćer, te se stapanje identiteta pojačava i spolnom identifikacijom. U slučajevima obitelji s OR-P, gdje je najstarije ili jedino dijete kćer, postoji intenzivno stopljen odnos između majke i te kćeri, dok mlađa djeca, ako ih ima, nisu toliko pogođena 'otuđenjem' tijekom prvih dvije ili tri godine nakon razvoda, i mogu bolje održati afektivnu vezu s ocem. Međutim, kako vrijeme prolazi, i mlađa djeca bivaju uvučena u savez s majkom i najstarijim djetetom.

Obilno slanje sms poruka između majke i djeteta dok je ono u skrbi oca također je izrazita karakteristika graničnog OR-P. Iako je slanje sms poruka također karakteristično i za narcisoidni OR-P, gotovo je uvijek izrazita značajka graničnog OR-P.

Ako uđemo u područje kliničke psihologije, u povijesti majke često postoji niz blagih kliničkih znakova seksualnog zlostavljanja. Neću se njima ovdje baviti detaljnije, ali ako ne doživim rješavanje ove patologije i ako se ne dospijem detaljnije dotaknuti toga kliničkog problema, drugi bi stručnjaci mentalnog zdravlja trebali slijediti taj znak patologije. U graničnom OR-P, velika je vjerojatnost da postoji povijest traume seksualnog zlostavljanja u majčinom djetinjstvu, što je onda izvor majčine pojačane percepcije opasnosti u današnjoj obiteljskoj situaciji.

---

Ne mogu dovoljno naglasiti da je ovo zaista patologija koja zavrijeđuje oznaku 'specijalne populacije' koja zahtijeva specijaliziranu ekspertizu u području sustava privrženosti, traume, patologije ličnosti i patologije obiteljskih sustava da bi se mogla kompetentno procijeniti, dijagnosticirati i tretirati. Danas mi u struci mentalnog zdravlja dopuštamo vodoinstalaterima i prometnim policajcima da obavljaju operacije na otvorenom srcu, i znate što... pacijenti umiru zato što su vodoinstalateri i prometni policajci odlični vodoinstalateri i prometni policajci ali nemaju kompetencije za obavljanje operacija na otvorenom srcu.

---

Patogen sustava privrženosti

Ova je patologija rezultat poremećenih informacijskih struktura (obrazaca shema) u sustavu privrženosti – sustavu mozga koji upravlja ljubavlju-i-povezivanjem tijekom cijelog života, uključujući žalovanje i gubitak. To nije patologija poput ADHD ili autizma. To je u osnovi interpersonalna patologija. To je patologija povezana s privrženošću.

Prije rada na području 'otuđenja od roditelja' bio sam Klinički direktor za procjenu ranog djetinjstva i centra za tretman i radio sam prvenstveno s djecom u sustavu udomiteljske skrbi. Educiran sam do klinčkih kompetencija u dva primarna dijagnostička sustava ranog djetinjstva, onoga koji uključuje patologiju privrženosti, DC-o3 i ICDL-D;IC. To su alternativni dijagnostički sustavi u odnosu na DSM sustav, a specifično su stvoreni za poremećaje povezane s ranim djetinjstvom, što uklučuje i poremećaje povezane s privrženošću. Također sam educiran do razine kliničke kompetencije u području dvije primarne terapije privrženosti ranog djetinjstva. Watch, Wait, and Wonder* i Circle of Security**. Imam znanja o poremećajima privrženosti.

Također imam i izravno iskustvo u radu sa sustavom privrženosti djece izložene teškom zanemarivanju – kad je dijete psihološki napušteno i izloženo teškom fizičkom zanemarivanju od strane roditelja koji su ovisni o metamfetaminu.

Imam izravno iskustvo u radu sa sustavom privrženosti djece izložene teškom fizičkom zlostavljanju – poput djece koja su pretučena električnim kabelom i paljena cigaretama da bi ih se 'discipliniralo'.

Imam izravno iskustvo u radu sa sustavom privrženosti djece koja su bila seksualno zlostavljana – okrutno i zlonamjerno nasilje nad djetetovim integritetom i povjerenjem.

Kao klinički psiholog koji je imao zadatak dijagnosticirati i pomagati djeci s traumatiziranim sustavom privrženosti, znam što trauma čini mrežama privrženosti i znam kako svaka vrsta traume izgleda i kako utječe na sustave odnosa privrženosti.

Znam kako različiti oblici traume u djetinjstvu utječu na mreže privrženosti i znam što svaki od oblika traume u djetinjstvu čini sustavima odnosa privrženosti.

Znak patologije: Već gotovo cijelo desetljeće proučavam temeljno interpersonalne, oštećene i iskrivljene informacijske strukture privrženosti u slučajevima patologije 'otuđenja od roditelja', razrađujući različite razine patologije. Već gotovo cijelo desetlječe detaljno proučavam patogen koji nastanjuje mreže privrženosti u slučajevima OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).

Ono što sam vrlo brzo uočio jest da patogen (karakteristični obrazac iskrivljenih i oštećenih informacijskih struktura u sustavu privrženosti) sadrži posebne skupine i vrste oštećenja koje su izrazito karakteristične za traumu seksualnog zlostavljanja – posebice u slučaju incesta. Ali one nisu cjelovite skupine oštećenih informacijskih struktura, samo su fragmenti tema, kao fragmenti izvornog koda traume incesta u sustavu privrženosti.

Ovaj obrazac fragmentarnog oštećenja u obrascima koji su karakteristični za traumu seksualnog zlostavljanja ukazuju na to da patologija OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti) ima svoje korijene u traumi seksualnog zlostavljanja ali ne u ovoj generaciji. Trauma seksualnog zlostavljanja vjerojatno je ušla u obiteljski sustav generaciju ili dvije prije, i u današnjim mrežama privrženosti ostali su samo fragmenti traume. Da budem jasan, OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti) NIJE posljedica seksualnog zlostavljanja djeteta. Ali postoje fragmenti oštećenih informacijskih struktura koje se obično nalaze u slučajevima seksualnog zlostavljanja, što ukazuje na to da je izvorna trauma koja je u obitelji nastala generaciju ili dvije prije, bila seksualno zlostavljanje.

Temeljem analize patologije, imam jake razloge za pretpostavku da patologija OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti) predstavlja trans-generacijski prijenos traume seksualnog zlostavljanja...

… iz generacije koja je prethodila današnjem roditelju "otuđitelju"...

… u djetinjstvu narcisoidnog/(graničnog) roditelja putem patogenog roditeljstva koje je izazvala trauma seksualnog zlostavljanja (roditelja današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja)...

… što je stvorilo disorganiziranu privrženost u danas narcisoidnog/(graničnog) roditelja) kad je bio dijete...

... što je onda dovelo do narcisoidne/(granične) patologije ličnosti...

... koja se sad u obitelji manifestira u obliku simptoma OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).

Ovo je samo hipoteza – pretpostavka na temelju stručne informiranosti – koja je nastala tijekom mog rada na području traume privrženosti i tijekom godina analize patologije povezane s OR-P ('otuđenjem od roditelja' koje se temelji na privrženosti). I jednako kako izgleda da postoje varijante te patologije, gotovo sigurno postoje i alternativne varijante podrijetla patologije. No ove znakove patologije postavljam kao mrvice kruha na stazi, da bi, ako ja to ne dospijem, ostali mogli istražiti kamo ti znakovi vode.

Nijanse boja

Sustav privrženosti je sustav mozga koji je odgovoran za upravljanje svim aspektima ljubavi i povezivanja tijekom života, uključujući žalovanje i gubitak. On funkcionira na karakteristične načine, i disfunkcionalan je na karakteristične načine. Mozak je složena organizacija neuralnih mreža koje su i genetski i okolinski uvjetovane. Ništa nije crno-bijelo, sve su složene nijanse integriranih boja. Jednostavno postavljam neke oznake patologije da bi ih drugi mogli slijediti ako ja to ne dospijem onako kako bih želio.

Sad kad su te oznake patologije postavljene, vraćam se radu na postizanju stručnih kompetencija od strane onih stručnjaka mentalnog zdravlja koji rade na procjeni, dijagnosticiranju i tretmanu OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).

Reference za mračnu trijadu

Baughman, H.M., Jonason, P.K., Lyons, M., and Vernon, P.A. (2014). Liar liar pants on fire: Cheater strategies linked to the Dark Triad. Personality and Individual Differences, 71, 35–38.

Book, A., Visser, B.A., and Volk, A.A. (2015). Unpacking ‘‘evil’’: Claiming the core of the Dark Triad. Personality and Individual Differences 73 (2015) 29–38.

Christie, R. C., & Geis, F. L. (1970). Studies in Machiavellianism. New York: Academic Press.

Giammarco, E.A. and Vernon, P.A. (2014). Vengeance and the Dark Triad: The role of empathy and perspective taking in trait forgivingness. Personality and Individual Differences, 67, 23–29.

Horan, S.M., Guinn, T.D., and Banghart, S. (2015). Understanding relationships among the Dark Triad personality profile and romantic partners’ conflict communication.Communication Quarterly, 63, 156-170.

Jonason, P. K. and Krause, L. (2013). The emotional deficits associated with the Dark Triad traits: Cognitive empathy, affective empathy, and alexithymia. Personality and Individual Differences, 55, 532–537.

Jonason, P.K., Lyons, M. Baughman, H.M., and Vernon, P.A. (2014). What a tangled web we weave: The Dark Triad traits and deception. Personality and Individual Differences, 70, 117–119.

Jonason, P.K., Lyons, M., and Bethell, E. (2014). The making of Darth Vader: Parent–child care and the Dark Triad. Personality and Individual Differences, 67, 30–34.

Jones, D.N. and Paulhus, D.L. (2014). Introducing the Short Dark Triad (SD3): A Brief measure of dark personality traits. Assessment, 21, 28-41.

Lee, K., and Ashton, M. C. (2012). The H factor of personality: Why some people are manipulative, self-entitled, materialistic, and exploitative —and why it matters for everyone. Waterloo, Canada: Wilfrid Laurier University Press.

Miller, J.D., Dir, A., Gentile, B., Wilson, L., Pryor, L.R., and Campbell, W.K. (2010). Searching for a Vulnerable Dark Triad: Comparing Factor 2 psychopathy, vulnerable narcissism, and borderline personality disorder. Journal of Personality, 78, 1529-1564.

Paulhus, D. L., & Williams, K. M. (2002). The dark triad of personality: Narcissism, Machiavellianism, and psychopathy. Journal of Research in Personality, 36, 556–563.

Rasmussen, K.R. and Boon, S.D. (2014). Romantic revenge and the Dark Triad: A model of impellance and inhibition. Personality and Individual Differences, 56, 51–5.

Wai, M. and Tiliopoulos, N. (2012). The affective and cognitive empathic nature of the dark triad of personality. Personality and Individual Differences, 52, 794–799.

___________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2016/07/18/pathology-markers-in-case-i-leave/

---

¨ Aluzija na Četiri jahača apokalipse koji naviještaju smak svijeta, odnosno još veće zlo: Antikrist (lažni Krist), Rat, Glad i Smrt.

* Promatraj, čekaj i pitaj se

** Krug sigurnosti

Budite ljubazni i uporni

Ulazeći u borbu izazova službenoj psihologiji kao vaš suborac, želim vas upozoriti na sljedeće:

Nije nam cilj nikoga povrijediti. Cilj nam je zaštiti vašu djecu.

Osveta i ljutnja predstavljaju narcističke stavove.

Budite ljubazni. Budite uporni. Očekujte stručne kompetencije. Ljubazno.

Kad s nekim razgovarate o našoj borbi da zaštitimo i povratimo vašu djecu, predstavljate sve nas. Ako ste ljutiti, arogantni i prezrivi, to se loše odražava i na nas.

Razmišljajte kao Gandhi.

Gandhi je postigao nezavisnost svoje zemlje. Jako je smetao Britancima. Ali je uvijek bio ljubazan. Nepopustljivo se borio protiv nepravde. Uvijek ljubazno.

Razmišljajte kao Martin Luther King.

I on se nepopustljivo borio protiv nepravde. No, i on je bio ljubazan.

Suprotstavite se time kakvi jeste

U terapiji će dijete i roditelj ponekad ovako razgovarati,

Dijete: "Nikad ne slušaš što ti govorim."

Roditelj: "Slušam. Slušam što mi govoriš."

Ne, ne slušate. Upravo sad niste slušali. U svojem ste odgovoru da slušate, pokazali da ne slušate. Ponašanjem ste potvrdili riječi vašeg djeteta.

Pokušajte ovako:

Dijete: "Nikad ne slušaš što ti govorim."

Roditelj: "Zaista tako misliš? Razgovarajmo. Što mi želiš reći?"

Ovdje je roditelj upravo dokazao da je dijete bilo u krivo, da ga sluša, ne riječima, već sadržajem roditeljskog odgovora.

Narcisoidni/(granični) roditelj opisuje vas kao lošeg i 'abuzivnog' roditelja.

Možete li to poreći na način da budete ljuti i arogantni, zahtijevajući stručne kompetencije i osvećujući se ljudima koji ne čine ono što od njih tražite?

Ili to poričete na način da ste ljubazni? Razgovarajući s drugima izražavajući suosjećajnu zabrinutost za dijete? Poričete li to time što slušate i što ste ljubazni? Oh, da, i nepopustljivo očekujući stručne kompetencije.

Uvjerite druge da su priče koje se o vama konstruiraju, krive. Ne riječima, već svojim djelima. Ni Gandhi ni Martin Luther King nisu bili nasilni. Obojica su vodila herojske i uspješne borbe protiv nepravde. Nisu je tolerirali. Bili su čvrsti. I istodobno ljubazni.

Oni djelatnici mentalnog zdravlja koji su vam sad neprijatelji, uskoro će biti vaši saveznici. Budite ljubazni sa svojim uskoro-saveznicima.

Dobro se predstavljajte

Kad s drugima – terapeutima, odvjetnicima i medijima – razgovarate o otuđenju od roditelja, onda prestavljate sve nas. Kontrolirajte svoju ljutnju i frustraciju. Ne tražite osvetu, ali očekujte stručne kompetencije. Budite ljubazni. Kad Psihološkoj komori pišete pritužbu, ugrožavate izvor zarade osobe na koju se žalite. Ugrožavate sposobnost te osobe da zarađuje za obitelj. To ne želite. Učinite to samo ako morate svoje dijete zaštititi od trajnog zlostavljanja koje je posljedica neznanja stručnjaka mentalnog zdravlja koji ulazi u savez s patologijom. Ali nemojte to željeti učiniti.

Na mojoj web stranici je – copy-paste: http://www.drcachildress.org/asp/admin/getfile.asp?RID=94&TID=6&FN=pdf

(ili na hrvatskom – copy-paste: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/dijagnosticka-lista-radi-utvrivanja.html)

gdje ćete naći pokazatelje 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Prije nego što postanete problem za stručnjake mentalnog zdravlja, ljubazno im predložite da pročitaju knjigu Foundations i dajte im Dijagnostičku listu. Predložite im da razgovaraju sa mnom. Uložite sve napore u to da bude suradljivi i ljubazni, osim što nećete dopustiti psihičko zlostavljanje djeteta zbog neznanja stručnjaka mentalnog zdravlja i zato što su ukopani u svojem neznanju.

Dobro nas predstavljajte. Budite nepopustljivi, ali ljubazni.

Dr Craig Childress, Dr sc., Klinički psiholog, br. licence 28857

____________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2015/07/02/be-kind-relentless-but-kind/

Psihopatologija i vještačenja roditeljske skrbi

Ono što posebno uznemirava jest da vještaci roditeljske skrbi dobivaju upute da u svojim izviješćima NE utvrđuju patologiju roditelja. Upravo tako. Standardi njihove prakse specifično ih upućuju na to da NE utvrđuju psihopatologiju roditelja.

Ovo je Standard 4.6c iz Model Standards of Practice for Child Custody Evaluation¨ krovne strukovne organizacije obiteljskih odvjetnika i vještaka pod nazivom Association of Family and Conciliation Courts (AFCC)§:

(c) Vještaci prihvaćaju da korištenje dijagnostičkih naziva može odvraćati pozornost od fokusa vještačenja (tj. funkcionalne sposobnosti stranaka u postupku pred sudom) i da bi takvi nazivi češće bili štetni nego što bi nešto dokazivali. Iz tih će razloga vještaci pomno razmotriti hoće li dijagnostičke nazive uključiti u svoja izviješća. Ako su pri vještačenju stranke u sporu opazili značajne nedostatke roditeljskih kompetencija, vještaci će specificirati način na koji ti nedostaci utječu na predmet odlučivanja na sudu.

Prvo, dopustite da utvrdim da Standard 4.6c ne kaže izričito 'nemojte imenovati patologiju roditelja." On se odnosi na 'dijagnostičke nazive' (kao što su narcisoidna i granična ličnost), i samo upozorava vještake da 'pažljivo razmotre hoće li dijagnostičke nazive uključiti u svoja izviješća' (što je profesionalno ublažena eufemistička izjava za 'ne činite to') zato što 'korištenje dijagnostičkih naziva može odvraćati pozornost od fokusa vještačenja.'

Izričito se ne bih složio s tim da 'korištenje dijagnostičkih naziva može odvraćati pozornost od fokusa vještačenja'. Čvrsto sam uvjeren da dijagnostička nomenklatura zapravo poboljšava naše razumijevanje KLJUČNE značajke vještačenja, a to je očuvanje djetetova zdravog emocionalnog i psihološkog razvoja. No, o tome ću kasnije više pisati.

Implikacije Standarda 4.6c su jasne, nemojte označavati patologiju roditelja kao granični ili narcisoidni poremećaj ličnosti.

Zašto ne? Zato što bi, prema AFCC učinci mogli više štetiti nego što bi nešto dokazivali'.

Definicija izraza štetno: nešto što nekomu ili nečemu šteti, pogubno

Definicija izraza dokazivati: kad nešto ima svojstvo ili funkciju dokazivanja nečega; pružanje dokaza

Moja su pitanja sljedeća:

Pitanje 1. Koji su 'štetni' učinici utvrđivanja postojeće izražene granične ili narcisoidne patologije u roditelja, te postoje li potencijalni štetni učinci ako se, kad postoji, takva patologija NE utvrdi?

Pitanje 2: Postoji li korist od utvrđivanja postojeće narcisoidne i granične patologije u roditelja i korištenja dijagnostičke nomenklature u opisu te patologije?

Dijagnostički nazivi

Dijagnostički nazivi nisu samo riječi koji se pripisuju ljudima, oni predstavljaju složene psihologijske konstrukte s opsežnim značenjem. Zato se njima služimo. One su stenografski stručni opis složenih mreža povezanih patologija.

Npr., kad upotrijebim naziv narcisoidna ličnost, to sadrži mrežu složenih patologija koje su povezane s tim nazivom:

Splitting: Vrlo vjerojatno je prisutna patologija splittinga, pri kojoj je viđenje drugih ljudi polarizirano u potpuno dobre i potpuno loše ekstreme.

Projekcija: Vjerojatno se izrazito puno koristi projekcija. To znači da su optužbe koje ta osoba iznosi o drugim ljudima, poput bivšeg supružnika, vjerojatno pokazatelj vlastitih patoloških procesa narcisoidne ličnosti.

Patološko žalovanje: U te će osobe biti prisutne velike poteškoće u preradbi tuge, žalovanja i gubitka, i vrlo ćemo vjerojatno naći problematične prekide odnosa koji uklučuju potpuno odbacivanje druge osobe kad ne uspije toj narcisoidnoj osobi pružati trajno 'narcističko zadovoljenje'.

Deluzijska uvjerenja: Narciosidna se ličnost lako dekompenzira u deluzijski sustav uvjerenja, pa je vrlo vjerojatno prisutno enkapsulirano deluzijsko uvjerenjeY u vezi s drugim roditeljem.

Degradacija drugih: Narcisoidna ličnost je jako sklona prosuđivati i izražavati prijezir prema drugima, pa je vrlo vjerojatno da će omalovažavati i odbacivati bivšeg supružnika te će o tome poslati poruku i djeci.

Nedostatak empatije: Narcisoidnoj ličnosti potpuno nedostaje sposobnost empatije. To znači da se narcisoidni roditelji neće moći prilagoditi potrebama djeteta. Umjesto toga će dijete uvući u odnos zamijenjenih uloga u kojem će se urušiti djetetova autentičnost i od djeteta će očekivati da odražava stavove i uvjerenja toga roditelja (uključujući i prijezirni neposluh spram drugog roditelja).

Subjektivna istina: Narcisoidna ličnost istinu i stvarnost definira subjektivno, na način da imaju malo sličnosti sa stvarnom istinom i stvarnošću. Narcisoidna ličnost često obitava u svijetu fantazije koji je sama konstruirala. Narcisodine ličnosti smatraju da se pravila koja upravljaju ponašanjem drugih ljudi ne odnose na njih i često zanemaruju ograničenja i prava drugih. To odnos u kojem bi se ostvarivalo zajedničko roditeljstvo čini gotovo nemogućim.

Osvetoljubivost: Narcisoidne su ličnosti izrazito osvetoljubive, osobito prema onima koji su im nanijeli 'narcističku ozljedu', na način da npr. nisu prihvatili veličinu njihove samo-proglašene narcisoidne grandioznosti.

Itd.

Zato, onoga časa kad neki stručnjak mentalnog zdravlja upotrijebi dijagnostičku oznaku 'narcisoidna ličnost', pojavljuje se također i čitava konstelacija povezanih značenja. Zato imamo nazive dijagnoza koje označavaju specifične obrasce patologije, da ne bismo morali pojedinačno imenovati sve sadržane komponente svaki put kad raspravljamo o nekoj patologiji.

Korištenje dijagnostičke nomenklature također nam pruža uvid u patologiju koja možda još nije očita u kliničkom intervjuu. Npr., ako vidim arogantni stav i nedostatak empatije, i to prepoznam kao potencijalne dijagnostičke pokazatelje narcisoidne ličnosti, mogu obratiti pozornost i na projekcije i splitting. Ako su ti pokazatelji prisutni, mogu posumnjati u tvrdnje toga pojedinca koje se odnose na stvarnost, što znači da trebam dodatno provjeriti interpersonalne percepcije te osobe.

Isto se odnosi i na situaciju kad utvrdim patologiju dijagnostičkog konstrukta granične strukture ličnosti. Odmah se aktivira cijeli skup povezanih kliničkih konstrukata, poput strahova od napuštanja, splittinga, potencijalnog seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu, igranja uloge 'žrtve', itd.

Razlog za korištenje dijagnostičke nomeklature je taj što ona sadržava složenu mrežu značenja. Ako tu nomenklaturu ne koristimo, svedeni smo na imenovanje svake komponente složene patologije kao da je svaka ta komponenta poseban psihološki proces. Nije. Sve je to dio jedinstvenog organiziranog psihološkog procesa, jedinstvena patološka organizacija ličnosti.

Kad stručnjaci mentalnog zdravlja namjerno uskraćuju informacije o psihopatologiji roditelja, to je vrlo upitno i izgleda manipulativno. Umjesto da podijelimo točne informacije o mentalnom zdravlju roditelja, nastojimo smišljeno utjecati na primatelja vještačkog izvješća i na njegovu reakciju na patologiju na način da skrivamo prirodu patologije. Pokušajima skrivanja patologije, u osnovi ulazimo u savez s patologijom.

Smatram da bi Standard 4.6c trebao glasiti:

"Ako postoji patologija u roditelja, tad opseg i implikacije te patologije trebaju biti opisani i objašnjeni."

To je to. Točka. Ako to uključuje pružanje relevantne dijagnostičke nomenklature radi organizacije opisa patologije, to je u redu; utvrdimo nomenklaturu i implikacije patologije.

Ako ponašanje roditelja ispunjava kriterije za bipolarni poremećaj, onda vještačko izviješće mora izvijestiti da ponašanje roditelja ispunjava kriterije za bipolarni poremećaj.

Ako ponašanje roditelja ispunjava kriterije za schizophreniju, onda vještačko izviješće mora izvijestiti da ponašanje roditelja ispunjava kriterije za schizophreniju.

Ako ponašanje roditelja pokazuje izražene narcisoidne i granične crte ličnosti, onda vještačko izviješće mora izvijestiti da ponašanje roditelja pokazuje izražene narcisoidne i granične crte ličnosti.

Namjerno uskraćivanje informacija ili pokušaji 'umekšavanja' istine da bi se zaštitilo patološkog roditelja, posebice kad se radi o pravnim/obiteljskim odlukama koje imaju duboke posljedice za dijete, smatram krajnje neprimjerenim profesionalnim ponašanjem.

Ne smijemo uskraćivati psihologijsku nomenklaturu sudu u nastojanju da utječemo na odluku suda. Sud treba imati pristup svim relevantnim psihologijskim podacima, uključujući i relevantnu psihologijsku nomenklaturu roditeljske patologije, a onda je na sudu kako će ta saznanja cijeniti.

Razmatranje 1. pitanja: Štetnost i posljedice

1. Pitanje. Dakle, koje su 'štetne' posljedice utvrđivanja da u roditelja postoji izražena granična ili narcisoidna patologija, i postoje li potencijalne štetne posljedice ako se ta patologija NE utvrđuje?

Trebam odgovor na ovo, jer ne vidim štetnih posljedica utvrđivanja narcisoidne ili granične patologije u roditelja u vještačenjima roditeljske skrbi. Takvo bi utvrđivanje vodilo boljim odlukama radi podrške zdravom emocionalnom i psihološkom razvoju djeteta.

Za koga bi to bilo štetno? Za dijete? Kako bi to bilo štetno za dijete? Ne. Štetno za ciljanog roditelja? Ne. Kako bi to bilo štetno za ciljanog roditelja? Štetno za patološkog roditelja? To je izgleda pravi odgovor. Nemojmo utvrđivati patologiju u roditelja zato što je to štetno za patološkog roditelja?

Jako je čudno to što AFCC ukazuje na to da vještaci namjerno rade na zaštiti patološkog roditelja. To izgleda predstavlja namjerno nametanje inherentne predrasude u proces vještačenja, a u korist patološkog roditelja. Kad postoji značajna patologija u roditelja, zar ne bi fokus trebao biti na zaštiti djeteta od patologije roditelja? I zar ne bi jasno utvrđivanje prirode i težine patologije u roditelja pomoglo u zaštiti djeteta?

Utvrđivanje narcisoidne ili granične psihopatologije u roditelja može značiti da taj roditelj neće dobiti skrb nad djetetom, ili da će njegov kontakt s djetetom biti ograničen radi spriječavanja utjecaja roditeljske patologije. Pretpostavljam da se može smatrati da bi narcisoidnom/greaničnom roditelju time bila nanesena 'šteta' – no takvu vrstu logike smatram krajnje izopačenom.

Psihopatologija u roditelja jest onakva kakva jest. Mi razmatramo zdrav razvoj djeteta. Nisam spreman žrtvovati djetetov zdrav emocionalni i psihološki razvoj ulazeći u savez s psihopatologijom roditelja na način da skrivam prirodu i opseg te psihopatologije. Istina je istina. Ako dijete treba zaštititi od psihopatologije narcisoidnog/graničnog roditelja, tad dijete treba zaštiti od od psihopatologije narcisoidnog/graničnog roditelja.

Prijedlog da nekako iskrivimo ili izbjegnemo istinu, izgleda mi krajnje neprofesionalan. A ipak AFCC izgleda daje vještacima upute da svjesno zaštite patološkog roditelja na način da svjesno uskrate relevantne informacije o organiziranom obrascu patologije koje je prisutan u roditelja. Ono što mi moramo raditi jest utvrđivati istinu. Zavrnimo rukave i primimo se posla. Nemojmo žmiriti i pretvarati se da ne postoji.

Skretanje pozornosti?

AFCC vjeruje da:

"korištenje dijagnostičkih naziva može odvraćati pozornost od fokusa vještačenja"

Apsolutno i 100% se ne slažem. Korištenje profesionalno čvrsto postavljene dijagnostičke nomenklature da bi se opisala psihopatologija može rasvijetliti pitanja koja su KLJUČNA za fokus vještačenja. Prisutnot duboke psihopatologije u roditelja, poput narcisoidne i granične psihopatologije od KLJUČNE je važnosti za razumijevanje patologije i sukoba unutar obitelji i za procjenu zdravih razvojnih potreba djeteta.

Ono što vidim jest da AFCC pokušava zaštiti patologiju narcisoidnog/graničnog roditelja od razotkrivanja, i da to čini na štetu djeteta.

Pokušaji manipuliranja sudom na način da se uskraćuju ili iskrivljuju informacije koje dajemo sudu, smatram neprofesionalnim ponašanjem. I zaštitu od razotkrivanja patologije u roditelja na štetu zdravog razvoja djeteta smatram vrijednom svake pokude.

Dakle, Standard 4.6c AFCC-a nastoji spriječiti razotkrivanje psihopatologije narcisoidnog/graničnog roditelja na štetu zaštite zdravog razvoja djeteta.

Pitanje: Postoje li potencijalno štetne posljedice kad se NE utvđuje narcisoidna ili granična patologija u roditelja?

Da, svakako. Kad namjerno uskraćujemo relevantne psihološke informacije nastojeći utjecati na odluke suda, gradimo i podršavamo neznanje u donošenju odluka. Time povećavamo vjerojatnost donošenja krive odluke koja treba biti usmjerena na dobrobit djeteta, zato što sud neće imati potpunu informaciju o prirodi i opsegu roditeljske psihopatologije, ni o potrebi da dijete zaštiti od štetnih utjecaja roditeljske psihopatologije.

Naša je profesionalna dužnost sudu pružiti činjenice. Sve psihološke činjenice. Naša uloga nije skrivati činjenice da bismo utjecali na ishode. Mi služimo kao konzultanti psiholozi na sudu. Sud ima PRAVO na činjenice... sve... uključujući i psihologijsku nomenklaturu koja opisuje organizirani obrazac psihopatologije koja postoji u roditelja.

Analogija s FBI: Što bi bilo kad bi politike i postupci kriminalističkog laboratoraija FBI bile takve da rutinski ne izvještavaju o nekoj kategoriji balističkih dokaza zato što bi to imalo štetan utjecaj na sudski postupak? Kliminalistički laboratorij FBI ne smije donijeti takvu odluku. Njihov je posao analizirati balističke podatke i izvijestiti o rezultatima analiza. SVIM rezultatima.

Isto se odnosi i na psihologe.

Istodobno sam iznenađen i zaprepašten da je sudu prihvatljivo to da se informacije koje dobiva od vještaka sustavno iskrivljuju da se ne bi utvrđivala patologija u roditelja, čime se u vještačke nalazi uvodi sustavna pristranost u korist patološkog roditelja. I to je u redu?

Očito da jest... bar za sad.

2. Pitanje: Korist od razotkrivanja patologije

2. Pitanje: Postoji li korist od utvrđivanja narcisoidne i granične patologije u roditelja i korištenja dijagnostičke nomenklature u opisu te patologije?

Smatram da postoji. Prepoznavanje standardnih i priznatih oblika patologije postavlja temelje našem vještačenju u standardnim i priznatim psihologijskim principima i konstruktima.

Korištenje primjerenih stručnih kategorija za utvrđivanje patologije organizira procese naše procjene i pruža nam teorijsku cjelovitost pri tumačenju kliničkih podataka. Korištenje primjerene profesionalne nomenklature za patologiju, utvrđuje različite aspekte roditeljske psihopatologije u organiziranom obrascu problematičnog roditeljstva s predvidljivim manifestacijama i predvidljivim posljedicama na obiteljske odnose.

Prepoznavanje i utvrđivanje istine omogućuje nam donošenje boljih odluka, umjesto onih kakve se donose namjernim uskraćivanjem relevantnih psihologijskih informacija Sudu. Sud ima pravo znati. Nije na nama da odlučujemo koje ćemo im stručne infromacije dati, a koje ćemo uskratiti da bismo utjecali na odluku Suda. Ono što Sud čini s našim informacija, jest odgovornost Suda.

RICO*

Sustavno iskrivljavanje izviještavanja o patologija u roditelja u nastojanju da se prikrije priroda i težna roditeljske patologija, samo je jedna od iznimno problematičnih značajki povezanih s vještačenjima roditeljske skrbi. Predviđam da će unutar sljedećih pet godina AFCC, APA i vještaci roditeljske skrbi dobiti zajedničku tužbu prema Zakonu protiv organiziranog reketa i korupcije. Praksa vještačenja roditeljske skrbi u sustavu obiteljskih sudova jest organizirani reket radi financijske koristi.

Nema znanstvene valjanosti

Nema znanstvenih dokaza valjanosti zaključaka i preporuka vještaka. Nikakvih. Nema dokaza o očiglednoj valjanosti, sadržajnoj valjanosti, prognostičkoj valjanosti, konkurentnoj valjanosti, konvergentnoj valjanost i/ili dikriminantnoj valjanosti. Nikakvih.

Nema teorijskih temelja

Iako vještačenj roditeljske skrbi uključuju opsežno prikupljanje podataka (što ih, usput rečeno, čini tako jako skupima – proces prikupljanja podataka, a ne kvaliteta analiza čini ih tako skupima), nema uspostavljenih psihologijskih modela u profesionalnoj psihologiji koji se primjenjuju na tumačenje prikupljenih podataka. Nema uspostavljenog psihoanalitičkog, humanističkog, egzistencijalističkog modela, ni modela obiteljskih sustava, ili kognitivno-bihejvioralnog, nema uspostavljenog modela koji se primjenjuje na tumačenje prikupljenih podataka. Vještaci jednostavno izmisle kakva god tumačenja, zaključke i preporuke žele, bez referenci na bilo koji priznati psihologijski model, principe ili konstrukte (prema AFCC Standardu 4.6c, zabranjen je čak i DSM-5).

Zaključci i preporuke vještačenja roditeljske skrbi jednostavno se izmišljaju bez inherentne povezanosti s bilo kojim prikupljenim podacima. Nadam se da se neki odvjetnik počinje interesirati za tužbu prema Zakonu protiv organiziranog reketa i korupcije. To je organizirani reket. Naplata opsežnog prikupljanja podataka i onda naplata izmišljanja nalaza i preporuka kako komu padne na pamet. NEMA povezanosti između opsežnog (i skupog) prikupljanja podataka i zaključaka i preporuka, nema sustavne i pozdane primjene priznatih psihologijskih principa i konstrukata na tumačenje prikupljenih podataka ni na preporuke vještaka.

Nema ključnih definicija

Nema operativnih definicija dva ključna konstrukta vještačenja roditeljske skrbi, 'roditeljski kapaciteti' i 'najbolji interes djeteta'. Zato su ti konstrukti bez definiranog značenja. To vještacima omogućuje da u osnovi izmišljaju kakve god žele zaključke i preporuke, i onda ih nakon toga definiraju da su u 'najboljem interesu djeteta' (samo zato što to vještak kaže, pa je onda to prihvatljivo zato što nema operativnih definicija značenja tih izraza).

Organizirani reket

Nema apsolutno NIKAKVE VALJANOSTI u zaključcima i preporukama vještaka roditeljske skrbi. Nula

To je hrabra izjava. No, pozivam svakoga da mi navede reference istraživanja valjanosti zaključaka i preporuka vještaka roditeljske skrbi. Nisam našao ni jednu.

To je vrlo unosan organizirani reket. Napisavši "Standarde" za vještačenja roditeljske skrbi, AFCC postaje organizirani sindikat, a svaki vještak kapo. Roditelji su "mete" u prijevari šibicara.

Ako neki odvjetnik želi znato točno što treba gledati da bi otkrio igru šibicara, neka gleda u sučelje dva dijela vještačenja. Dio 1. je prikupljanje podataka i pisanje izviješća o prikupljenim podacima. Količina informacija tu je umjesto njihove kvalitete. Količina im je potrebna zato što ne znaju što traže. I, iskreno rečeno, zapravo i nije važno što traže, zato što Dio 2., tj. tumačenje i preporuke samo izmisle pa uopće nije važno što podaci pokazuju.

Dva dijela vještačenja roditeljske skrbi:

Dio 1. – Prikupljanje podataka i pisanje izviješća o prikupljenim podacima:

Ovaj je dio opsežna (i skupa) zbirka podataka. Uključuje više intervjua s članovima obitelji, kućne posjetej i promatranja, primjenu, ocjenu i tumačenje brojnih testova, intervju kolateralnih informanata i analizu kolateralnih dokumenata, zatim slijedi pisanje izviješča o prikupljenim podacima u kojem dokumentiraju sve prikupljene podatke.

I to se skupo naplaćuje. Što bi bilo u redu da ta zbirka podataka znači nešto što ne znači. Ne znači ništa zbog Dijela 2. – Tumačenje podataka i preporuke.

Dio 2. – Tumačenje podataka i preporuke

Nema apsolutno NIKAKVIH smjernica za tumačenje prikupljenih podataka, i nema nikakvih smjernica za davanje preporuka temeljem tih podataka. Vještaci roditeljske skrbi ih izmišljaju. Zaista.

Javnost: "Pretjerujete Dr Childress. Nije da baš samo izmišljaju svoja tumačenja i preporuke."

Dr Childress: Ne pretjerujem. Izmišljaju svoja tumačenja podataka u cjelosti, a preporuke im se temelje na trenutačnom hiru.

Ono što nastaje između 1. Dijela (sati prikupljanja podataka koji se mogu naplatiti) i 2. Dijela (izmišljanja tumačenja i preporuka) jest problem reketarenja.

To je šibicarska igra. Pogledajte kutije šibica koje se miču tijekom prikupljanja podataka, intervjua, testiranja, kućnih posjeta, sve da bi vam odvratilo pozornost od trenutka kad se vještačenje od prikupljanja podataka prebaciju na tumačenja. U tom času vještak ubacuje kuglicu.

Vještak: Ispod koje je kutije kuglica? Oooooo, žao mi je. Više sreće sljedeći put i hvala što ste igrali. To je 15 tisuća kuna, molim. Sljedeći! Okušajte svoju sreću s vještačenjem roditeljske skrbi!

Roditelj: Ali što je s očitom psihopatologijom drugog roditelja?

Vještak: Žao mi je, ne utvrđujemo psihopatologije. To bi moglo utjecati na Sud da bude protiv patološkog roditelja. Nemojte mene kriviti. To su AFCC pravila... ne utvrđivati patologiju, za patološkog je roditelja suviše štetno utvrđivanje njegove patologije.

Zakon protiv organiziranog reketa i korupcije

Mislite da sam u krivu...

Pozivam profesionalnu psihologiju, APAb ili AFCC da mi navedu istraživanja o očiglednoj valjanosti, sadržajnoj valjanosti, prognostičkoj valjanosti, konkurentnoj valjanosti, konvergentnoj valjanost i/ili dikriminantnoj valjanosti.

Pozivam profesionalnu psihologiju, APAb ili AFCC da me upute na operativne definicije ključnih konstrukata 'roditeljski kapaciteti' i 'najbolji interes djeteta' koji se koriste za tumačenje podataka u vještačenjima roditeljske skrbi.

Pozivam profesionalnu psihologiju, a oni znaju da sam u pravu. Znaju da je uspostavljanje valjanosti postupka vještačenja i operativno definiranje ključnih konstrukata koji se koriste u vještačenjima temeljno za sve postupke procjene. Za procjene osobnosti, inteligencije, postignuća. Znaju to.

Držim kolegije Procjena i Psihometrija na sveučilištu. Znam da zvanična struka mentalnog zdravlja zna da su dokazivanje valjanosti i uspostavljanje operativnih definicija ključni konstrukti svake procjene koji su temeljni za postupak procjene. Zvanična psihologijo, znaš to, i znam da to znaš. Zašto onda ne činiš ono što je pravo? Zašto ne zahtijevaš da tvoje članstvo obavlja znanstveno utemeljene i stručne procjene?

"Zato što, kad se radi o roditeljskoj skrbi, ne znamo što je to."

Upravo tako. Kad to jednom priznate, onda možemo započeti s procesom izgradnje stručno i znanstveno utemeljenih vještačenja. Mi to možemo. To smo učinili s konstruktom inteligencije. To smo učinili s konstruktom ličnosti. Možemo to učiniti i s konstruktom roditeljskih kapaciteta i najboljim interesom djeteta. Je li to teško? Da. Je li komplicirano? Da. Ali su i inteligencija i ličnost komplicirani.

Počet ćemo s definicijom konstrukta 'roditeljskih kapaciteta' i 'najboljeg interesa djeteta'. Onda se netko neće složiti i dat će neku drugu definiciju. Onda će pet različitih skupina dati pet alternativnih definicija... i tako ćemo započeti proces definiranja tih konstrukata.

Kad budemo imali definirane konstrukte (čak i ako se budemo morali zadovoljiti nekom definicijom koju ćemo postići konsenzusom), započet ćemo s razvojem metoda procjene toga operativno definiranog konstrukt. I kad razvijemo postupke procjene, podastiremo svoje procjene za ocjenu vjerodostojnosti i valjanosti. Znamo kako se to radi. Zašto to onda ne činimo?

Priznata struko mentalnog zdravlja, može vam se ne svidjeti ono što govorim kad vještačenja roditeljske skrbi nazivam reketarenjem, i zato me vidite kao neprijatelja. No, zapravo sam vam najbolji prijatelj. Zapravo sam na vašoj strani. Znamo kako učiniti prave stvari, a postojeća praksa vještačenja roditeljske skrbi to NIJE. Testiranje inteligencije jest. Testiranje ličnosti jest. Rorschach testu je nedostajala znanstvena valjanost. Pa je Exner to ispravio. Znamo što činiti. Učinimo pravu stvar. Znam da znate što je pravo. Tužba prema Zakonu protiv organiziranog reketa i korupcije može uslijediti svaki dan. Samo vas pokušavam upozoriti. Vaš sam najbolji prijatelj.

Ako nekom postupku procjene nedostaje znanstveno uspostavljena valjanost i nedostaju mu operativne definicije za ključne konstrukte kojima se služi, onda taj postupak procjene nije stručno prihvatljiv. Što će struka mentalnog zdravlja učiniti u vezi s tim?

To je izravno analogno s iskustvom s Nogometnim savezom i ozljedama nogometaša. Medicinski dokazi ozljeda na nogometu koje dovode to dugoročnog oštećenja mozga u igrača nogometa postojali su desetljećima, ali se Nogometni savez pravio da to ne vidi zato što je nogomet financijski jako unosan. Nogometni je savez nastojao zabašuriti te medicinske dokaze, i s vremenom je završio u sudskom sporu u kojem je morao medicinske dokaze izložiti svjetlu dana što je Nogometni savez koštalo 870 milijuna dolara odštete.

Stručne organizacije psihologa sad se suočavaju sa sličnim trenutkom istine. Nema znanstvenih temelja za praksu vještačenja roditeljske skrbi. Nula. Šibicarska igra. Promatrajte kako se prikupljanje dokaza kreće dok se kuglica stavlja u tumačenje i preporuke.

Nema svrhe napadati me. Nisam ja problem. Problem je nedostatak znanstveno utemeljene valjanosti i operativnih definicija ključnih konstrukata. Samo sam kao ono dijete koje viče "Car je gol!"

Ako želite da car ne bude gol, obucite ga.

Craig Childress, Dr sc, klinički psiholog, 18857

_________________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/10/21/psychopathology-and-custody-evaluations/

---

¨ Standardi prakse u vještačenjima o roditeljskoj skrbi

§ Udruga obiteljskih sudova i sudova za mirenje

Y Enkapsulirano deluzijsko uvjerenje jest ono koje se opire činjenicama i argumentima. Osoba u drugim područjima često funkcionira bez problema.

* RICO je popularni naziv za Racketeer Influenced and Corrupt Organisations Act (Zakon protiv organiziranog reketa i korupcije u SAD-u)

j U nas nema razgovora s obitelji, samo s roditeljima i s djetetom, nema ni kućnih posjeta, ni intervjua kolateralnih informanata, ali ima puno testiranja testovima koji ništa bitno ne govore o 'roditeljskim kapacitetima' (npr. test inteligencije)

b U nas bi to bila Psihološka komora