U svojoj temeljnoj srži, obiteljski procesi
'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavaljaju
manifestaciju oživljavanju narativa traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja koja
je usađena u mrežu privrženosti iskrivljenih 'unutarnjih radnih modela', ili
'shema' narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Narcisoidni/(granični) roditelj se psihički
dekompenzira u deluziju proganjanja, a radi aktivacije pretjerane anksioznosti
koja okružuje percipirano interpersonalno odbacivanje i percipirano napuštanje
povezano s razvodom (ponekad se okidač za ovo percipirano odbacivanje i
napuštanje odgađa dok drugi supružnik ne stupi u novi brak).
Jedan od najvećih stručnjaka za poremećaje
ličnosti, Theodore Millon, opisuje sklonost narcisoidne strukture ličnosti da
se dekompenzira u deluziju proganjanja kada je pod stresom.
"U uvjetima poteškoća i neuspjeha, narcisoidne
se ličnosti mogu dekompenzirati u paranoidne
poremećaje. Zbog pretjeranog
korištenja mehanizama fantazije, skloni su krivom tumačenju događaja i konstruiranju deluzijskih uvjerenja. Nisu voljni prihvatiti ograničenja svoje
neovisnosti i nisu u stanju prihvatiti stajališta drugih, te se mogu izolirati
od korektivnih učinaka zajedničkog razmišljanja. Dok su sami, mogu mozgati i
tkati svoja uvjerenja u mrežu
maštovitih i totalno neutemeljenih sumnji. Među narcisoidnim ličnostima, deluzije se često formiraju
nakon ozbiljnih izazova ili neuspjeha koji remete njihovu sliku superiornosti i
svemoći. Skloni su pokazivati kompenzatorne deluzije grandioznosti
i ljubomore u kojima rekonstruiraju
realnost tako da je sukladna
njihovoj slici koju nisu u stanju, ili ne žele napustiti. Deluzijski se sustavi mogu također razviti kao rezultat osjećaja da su izdani
ili poniženi. Tu možemo vidjeti brzi razvoj deluzija proganjanja i arogantnu grandioznost koju karakteriziraju verbalni
napadi i bombastičnost."
Oživljavanje traume privrženosti također je
dokumentirano u kliničkoj literaturi o tretmanu.
"Oživljavanje traumatične prošlosti uobičajeno je u tretmanu ove populacije i često predstavlja bilo eksplicitna ili kodirana ponavljanja neprerađene traume u pokušajima da se njome
ovlada. Oživljavanja traume mogu se izraziti psihološki, relacijski i somatski i mogu se javiti kao svjesna namjera ili gotovo
nesvjesno. Jedna primarna transfer-kontratransfer dinamika uključuje oživljavanje poznatih uloga žrtve,
počinitelja-spasitelja-promatrača
u terapiji odnosa. Terapeut i klijent, često ove uloge igraju na komplementaran
način, dok oživljavaju razne aspekte
ranih odnosa privrženosti klijenta.
(Perlman & Courtois, 2005, str. 455)
U odgovor na tri odvojena ali povezana psihološka
stresa povezana s razvodom, 1) prijetnju urušavanjem narcističkih obrana spram iskustva temeljne neadekvatnosti koju izaziva
percipirano interpersonalno odbacivanje inherentno razvodu (tj. narcistički
procesi ličnosti), 2) aktivaciju ogromne tjeskobe zbog velikih strahova od napuštanja izazvanih razvodom (tj. granični procesi ličnosti) i 3) reaktivaciju traume privrženosti kad sustav privrženosti postaje aktivan da bi posredovao
doživljaj gubitka povezan s razvodom (procesi traume), narcisoidna/(granična)
ličnost dekompenzira se u deluzije proganjanja usmjerene na 'abuzivni'
potencijal drugog roditelja u odnosu na dijete.
Ova dekompenzacija u deluzije proganjanja centrira
se oko obrasca koji je sadržan u unutarnjim radnim modelima (shemama)
traumatiziranih mreža privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja, i to 1) dijete
žrtva, 2) abuzivni roditelj, 3) protektivni
roditelj. Podijeljena
reprezentacija roditeljske uloge u mreži traume privrženosti je proizvod
dinamike splittinga koja ima izvorište u traumi odnosa koja uključuje
roditelja (tj. narcisoidnog/(graničnog) roditelja kad je bio dijete), te
simultano izaziva privrženo povezivanje i motivaciju izbjegavanja.
"Različite su studije našle da pacijente s
graničnim poremećajima osobnosti karakterizira disorganizirana privrženost (Fonagy i sur., 1996; Patrick i sur., 1994). Takva je vrsta privrženosti tipična za osobe s neriješenim traumama iz djetinjstva, posebice kad su roditeljske figure pokazivale
izravno zastrašujuće ponašanje. Smatra se da je disorganizirana privrženost
rezultat nerješive situacije za dijete kad je "roditelj istodobno izvor straha i potencijalni izvor
sigurnosti" (van IJzendoorn, Schuengel, &
Bakermans-Kranburg, 1999, str. 226).”
(Beck i sur., 2004, str. 191)
Obiteljski procesi 'otuđenja djeteta od roditelja'
koje se temelji na privrženosti proizvod su narcisoidnog/(graničnog) roditelja
koji u postojećim obiteljskim odnosima oživljava svoje osobne obrasce traume
privrženosti, ili 'sheme', inducirajući dijete u prihvaćanje uloge 'djeteta žrtve', što automatski NAMEĆE i DEFINIRA ciljanog
roditelja kao onoga koji je u ulozi 'abuzivnog
roditelja' u narativu oživljavanja
traume. Definicije ove dvije uloge (koje nastaju onoga trena kad dijete
prihvati ulogu 'djeteta žrtve'), onda omogućuje narcisoidnom/(graničnom)
roditelju prihvaćanje priželjkivane uloge krasnog i brižnog
'protektivnog roditelja' u izravnoj suprotnosti s ulogom koja je nametnuta
drugom roditelju kao potpuno lošem 'abuzivnom roditelju'.
Ovo umjetno stvoreno oživljavanje 'različitih
aspekata' "ranih odnosa privrženosti" narcisoidnog/(graničnog)
roditelja (Perlman & Courtois,
2005, str. 455) predstavlja lažnu dramu u kojoj je sadašnjost iskrivljena
u re-kreaciju prošlosti.
To je psihotično. Narcisoidni/(granični) roditelj
više nije u dodiru sa stvarnošću već oživljava
i re-kreira rane odnose privrženosti koji ne odražavaju stvarne događaje u postojećem svijetu.
Sam izraz 'granični' koji opisuje ovu vrstu procesa
ličnosti, odražava prepoznavanje psihotične srži ove vrste strukture ličnosti,
"Dijagnoza 'granični' uvedena je 1930-tih da
bi se označilo pacijente s problemima koji su izgledali kao nešto između
neuroze i psihoze. (Beck i sur., 2004, str. 189)
Strukture narcisoidne i granične ličnosti
jednostavno su varijante istih sržnih procesa.
"Jedna podskupina
graničnih pacijenata, naime, narcisoidne ličnosti... čini se ima organizaciju
obrane sličnu graničnima, a ipak mnogi od njih funkcioniraju na puno boljem
psihosocijalnom stupnju." (Kernberg, 1975, str. xiii)
Deluzije
i psihotični procesi
Puno ljudi opće populacije i mnogi stručnjaci
mentalnog zdravlja pogrešno vjeruju da će se psihotični i delucijski procesi
manifestirati kao otvoreno 'ludi' ili bizarni. To nije tako.
Prije nego što sam obranio svoju doktorsku
disertaciju, bio sam magistar u području kliničke psihologije/psihologije
zajednice i 15 sam godina radio na projektu kliničkog istraživanja
schizophenije na UCLA. Tijekom rada na tome projektu, educirao sam se za
kliničke kompetencije u odnosu na skalu ocjene simptoma pod nazivom Brief
Psychiatric Rating Scale* (BPRS). Na toj se skali ocjenjuju različiti simptomi
pacijenata, uključujući i simptome psihoze, na skali od 7 stupnjeva, od blagog
do teškog.
Simptomi psihoze mogu se manifestirati na
kontinuumu težine, i nisu uvijek očito bizarni. Ovo se posebno odnosi na
dijagnozu deluzijskog poremećaja pri kojem je jedina manifestacija psihotičnih
procesa prisutnost nepopustljivih, fiksiranih i lažnih uvjerenja koja se
održavaju usprkos dokaza za suprotno.
Dijagnostički kriteriji za DSM-5 dijagnozu
deluzijskog poremećaja specifično zahtijevaju da opće funkcioniranje osobe
'nije izrazito oštećeno' niti 'očito čudno ili bizarno'.
DSM-5 Deluzijski poremećaj
Kriterij C: "Osim utjecaja deluzije ili
njezinih posljedica, funkcioniranje nije izrazito oštećeno i ponašanje nije
očito čudno niti bizarno."
Deluzijsko uvjerenje narcisoidnog/(graničnog)
roditelja pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti
smatralo bi se ne-bizarnom 'učahurenom' deluzijom.
Nebizarne deluzije izražavaju sadržaj koji je
unutar okvira mogućeg, poput fiksiranih i lažnih uvjerenja da supružnik ima
izvanbračnu vezu. Moguće je da suprućnik ima vezu, izvanbračne veze nisu
bizarna pojava, ali to u konkretnom slučaju jednostavno nije istina. A ipak,
nema tih dokaza za suprotno koji će uvjeriti osobu da je njezino uvjerenje u
nevjeru supružnika krivo. Lažno se uvjerenje zadržava usprkos dokaza koji
pokazuju suprotno.
Učahurena deluzija je ograničena i kontrolirana u
svojem opsegu. Deluzija ljubomore koju smo opisali, bila bi učahurena deluzija.
Njezina prisutnost i utjecaj općenito ne bi bili vidljivi. Osim ako tu osobu
baš pitate o bračnim odnosima, nikad ne biste doznali za postojanje toga
deluzijskog uvjerenja.
S druge strane, bizarna bi deluzija mogla biti da
nekomu ljudi ubacuju misli u um (naziva se 'deluzija kontrole'). To lažno uvjerenje
izvan je okvira vjerojatnosti. To ne bi bila učahurena deluzija zato što utječe
na široki spektar percepcija i funkcioniranja osobe.
Pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji
na privrženosti, deluzija narcisoidnog/(graničnog) roditelja potječe od
narativa oživljavanja traume i ona je lažno uvjerenje da drugi roditelj
predstavlja prijetnju zlostavljanja djeteta. To je deluzija zato što je
uvjerenje o opasnosti od ciljanog roditelja lažno, i održava se unatoč dokazima
za suprotno. To deluzijsko uvjerenje nije bizarno zato što je unutar domene
vjerojatnog da roditelj zlostavlja dijete, i to je učahurena deluzija zato što
je fiksirano lažno uvjerenje ograničeno samo na usku i ograničenu domenu
distorzije stvarnosti, percepciju drugog roditelja, a ne utječe na širi spektar
percepcije pojedinca.
Na dubljoj razini, deluzijsko uvjerenje
narcisoidnog/(graničnog) roditelja o opasnost od abuzivnog roditelja ciljanog
roditelja za dijete, predstavlja komponentu oživljavanja traume u kojem
narcisoidni/(granični) roditelj iskrivljuje postojeću stvarnost u stvaranje i
oživljavanje vlastitih obrazaca traume privrženosti iz svojeg djetinjstva.
Sjetimo se što je Millon rekao o dekompenzaciji
narcisoidne ličnosti pod stresom,
"Ne želeći prihvatiti ograničenja svoje
nezavisnosti i ne mogavši prihvatiti stajališta drugih, narcisoidne ličnosti mogu sebe izolirati od korektivnih učinaka
zajedničkog razmišljanja. Sami mogu mozgati i tkati svoja uvjerenja u mrežu izmišljenih i potpuno krivih sumnji."
Mozganje i tkanje narcisoidnog/(graničnog)
roditelja pri čemu 'rekonstruira
stvarnost' vođeno je obrascima
privrženosti koji su ugrađeni u interne radne modele, ili sheme sustava
privrženosti toga roditelja. Iskrivljena uvjerenja preuzimaju obrazac traume
privrženosti, abuzivni
roditelj-dijete žrtva-protektivni roditelj. To je narativ oživljavanja traume koji je temeljno
psihotični proces gdje je deluzija narcisoidnog/(graničnog) roditelja o
abuzivnoj prijetnji koju predstavlja drugi roditelj samo površinska
manifestacija.
Psihološki proces povezan s 'otuđenjem djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja isprepleteni izraz
odnosa unutar obitelji 1) procesa poremećaja ličnosti, 2) procesa povezanih s
traumom i 3) psihotičnih procesa (tj. dekompenzacije narcisoidnih/(graničnih)
struktura ličnosti u sustave deluzijskih uvjerenja).
Prisutnost deluzijskih uvjerenja NE ZNAČI da
će se osoba ponašati na vidljivo abnormalan način, a u slučaju
narcisoidne/(granične) ličnosti, ne-bizarna deluzija o proganjanju može proći
potpuno neopaženo od strane drugih, uključujući i stručnjake mentalnog zdravlja
koji mogu krivo prihvatiti tvrdnje narcisoidnog/(graničnog) roditelja kao
valjane.
Na koncu, priča narcisoidnog/(graničnog) roditelja
nije abnormalna ni bizarna, nije neobično da roditelj bude loš i da predstavlja
rizik emocionalnog zlostavljanja djeteta, posebice kad dijete podržava tu priču, uz
narativ oživljavanja traume, prihvaćajući ulogu 'djeteta žrtve'.
A narcisoidni/(granični) roditelj izgleda tako dobro, artikuliran i siguran u
sebe, tako zaštitnički i brižan kad se radi o dobrobiti djeteta. Tko bi
sumnjao u deluzijsko proživljavanje traume iz djetinjstva kad se prezentira
takvom pričom?
Ne-bizarno deluzijsko uvjerenje nije uvijek
prepoznatljivo.
Profesionalne
kompetencije
Prisutnost psihotičnih
procesa ekstremno je ozbiljan izraz psihopatologije. To što mnogi
stručnjaci mentalnog zdravlja jednostavno ne prepoznaju i ne dijagnosticiraju
ekstremnu psihopatologiju na djelu, predstavlja vrlo uznemirujući odraz
neadekvatnih stručnih kompetencija tih stručnjaka mentalnog zdravlja.
Poremećaji osobnosti, sustav privrženosti,
traumatski poremećaji i deluzijski poremećaji, SVI su priznati DSM
konstrukti. Nema apsolutno nikakvog
razloga da stručnjacima mentalnog
zdravlja promakne ta razina teške
psihopatologije.
Nije važno što misle o konstruktu 'otuđenja djeteta
od roditelja', bitno je da standardi struke od njih zahtijevaju da imaju znanja
o DSM poremećajima, posebice ako se bave tretmanom te vrste DSM
poremećaja.
Ako stručnjak mentalnog zdravlja dijagnosticira i
ima u tretmanu obiteljski slijed oživljavanja traume narcisoidnog/(graničnog)
roditelja i njegove dekompenzacije u deluzijska uvjerenja, pri čemu dijete igra
ulogu 'žrtve' unutar narativa oživljavanja traumatiziranih mreža privrženosti
narcisoidnog/(graničnog) roditelja, tad stručnjaci mentalnog zdravlja koji
dijagnosticiraju i provode tretman trebaju imati znanja o oživljavanju traume,
prezentacijama i procesima narcisoidne i granične ličnosti i prirodi
'unutarnjih radnih modela' sustava privrženosti.
Ako kirurg odluči dijagnosticirati i liječiti
karcinom bez posjedovanja potrebnog znanja i vještina i obrazovanja koje je
potrebno za profesionalne kompetencije, i pacijent umre zbog nedostatka
profesionalnog znanja i kompetencija kirurga pri dijagnosticiranju i liječenju
karcinoma, to bi se najčešće smatralo nesavjesnim postupanjem.
Zašto se u medicini to smatra nesavjesnim
postupanjem ako liječnik radi izvan granica svojih profesionalnih znanja i
kompetencija, ali se ne smatra nesavjesnim postupanjem u struci mentalnog
zdravlja? Oh, samo malo, i u mentalnom zdravlju se to smatra nesavjesnim
postupanjem.
Etički principi psihologa i kodeks ponašanja
organizacije American Psychological Association (2002)
Standard 2.02
Granice kompetencija
"Psiholozi pružaju usluge, podučavaju i
provode istraživanja na populaciji i u područjima samo unutar granica svojih kompetencija**, temeljem svojeg obrazovanja, edukacije, iskustva
pod nadzorom, konzultacija, studija ili profesionalnog iskustva."
Nebitno što misle o Gardnerijanskom konstruktu
'Sindroma otuđenja od roditelja' niti jesu li upoznati s 'otuđenjem djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti, koje je opisano u mojim tekstovima
i u mojim Master Lecture Series seminarima. To zato što su svi konstrukti koje
opisujem uspostavljeni i
prihvaćeni psihologijski
konstrukti unutar DSM dijagnostičkog sustava I SVI ti konstrukti imaju
čvrstu, uspostavljenu i priznatu podlogu u istraživanjima profesionalne
psihologije.
Nebitno je kaže li kirurg da ne vjeruje u tzv.
karcinom (ili za njega čak nikad nije ni čuo). Ako liječnik namjerava
dijagnosticirati i liječiti karcinom, onda je njegova dužnosti osigurati da ima
potrebno profesionalno znanje i ekspertizu za postavljanje dijagnoze i liječenje
karcinoma.
"Whoops, moja greška. Nisam znao što činim.
Isprika." – NIJE prihvatljiv odgovor ako pacijent umre zbog
nedostatka potrebnog znanja i profesionalnih kompetencija stručnjaka.
Ako ne znate što dijagnosticirate i liječite,
vjerojatno biste se trebali držati podalje od dijagnosticiranja i liječenja
toga što ne znate.
Obratite pažnju da u svim svojim tekstovima izraz
'otuđenje djeteta od roditelja' stavljam pod navodnike. To činim zato što taj
izraz predstavlja popularni laički naziv za psihopatologiju koja je tu na
djelu.
Ispravan klinički naziv je patogeno roditeljstvo. Izraz patogeno roditeljstvo odnosi se na stvaranje
psihopatologije u djeteta putem aberantnih i iskrivljenih roditeljskih
postupanja i postojeće kliničke psihopatologije koja je sadržana u psihološkoj
dekompenzaciji narcisoidnog/(graničnog) roditelja u sustav deluzijskih
uvjerenja koja se manifestiraju putem oživljavanja obrazaca traume privrženosti
u postojećim obiteljskim odnosima.
Kad sam s pozicije kliničkog direktora Centra za
dijagnostiku i tretman djece prešao u privatnu praksu, nisam znao ništa o
konstruktu 'otuđenja djeteta od roditelja'. Moja su specijalnost bili ADHD,
sukob roditelj-dijete i bračna i obiteljska terapije i posjedujem sekundarnu
ekspertizu u području mentalnog zdravlja ranog djetinjstva i neuro-razvoja
mozga u djetinjstvu.
Kad sam se susreo s mojim prvim slučajem 'otuđenja
djeteta od roditelja', bio sam u stanju prepoznati proces poremećaja ličnosti,
sustave deluzijskih uvjerenja i oživljavanje traume. U mojim prvim tekstovima o
'otuđenju djeteta od roditelja' razmatrao sam ovu kliničku pojavu kao potvrdu
DSM-IV TR dijagnoze inducirane psihoze.
DSM-IV TR – Inducirani psihotični poremećaj
Temeljna značajka induciranog psihotičnog
poremećaja (Folie a Deux) jest deluzija koja se razvija u osobe koja je u
bliskom odnosu s drugom osobom (ponekad nazvanom 'primarni slučaj'), koja već
ima psihotični poremećaj s izraženim deluzijama (Kriteriji A)." (American
Psychiatric Association, DSM-IV TR, 2000, str. 332)
"Obično je primarni slučaj u inducirnom
psihotičnom poremećaju dominantna
osoba u odnosu i ona postepeno nameće deluzije pasivnijoj i inicijalno zdravoj drugoj osobi. Osobe koje
dijele deluzijska uvjerenja obično su krvno ili bračno povezane
i žive zajedno dulje vrijeme, ponekad u relativnoj izolaciji od ostalih. Ako se
odnos s primarnim slučajem prekine, deluzijska uvjerenja druge osobe obično
nestaju. Iako se najčešće viđa u odnosima samo dvoje ljudi, inducirani
psihotični poremećaj može se pojaviti u većeg broja ljudi, posebice u obiteljskim situacijama u kojima je roditelj
primarni slučaj a djeca u različitim stupnjevima prihvaćaju deluzijska
uvjerenja toga roditelja."
(American Psychiatric Association, DSM-IV TR, 2000, str. 333)
"Osim
deluzijskih uvjerenja, u
induciranom psihotičnom poremećaju ponašanje
obično nije na neki drugi način čudno ili neobično." (American Psychiatric Association, DSM-IV TR, 2000,
str. 333)
Bilješka o tijeku induciranog psihotičnog
poremećaja prema DSM-IB TR,
"Bez intervencije je tijek obično kroničan, zato što se ovaj poremećaj najčešće javlja u
odnosima koji su dugotrajni i otporni na promjene. S odvajanjem od primarnog slučaja, deluzijska uvjerenja druge osobe nestaju, https://drcraigchildressblog.com/2014/12/ - _ftn1 ponekad
brzo, a ponekad prilično sporo.” (American Psychiatric Association, DSM-IV TR,
2000, str. 333)
Kad dijagnoza induciranog psihotičnog poremećaja
nije uključena u DSM-5, napisao sam tekst koji je na mojoj web stranici, i u
kojem sam analizirao kliničku psiholopatologiju konstrukta 'otuđenja djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti u odnosu na novi SDM-5 dijagnostički
priručnik. Zaključio sam da navedeno predstavlja dijagnozu koja se u DSM-5
nalazi kao,
DSM-5 Dijagnoza
309.4 Poremećaj prilagodbe s miješanim poremećajem
emocija i ponašanja
V61.20 Relacijski problem roditelj-dijete
V61.29 Dijete pogođeno odnosima roditelja
V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno
Važno je napomenuti da je dijagnoza poremećaja
prilagodbe u DSM-5 u kategoriji 'Trauma i poremećaji povezani sa stresom'.
Klinička psihopatologija se sastoji od standardnih
psihologijskih principa i konstrukata. Ne mogu dokučiti zašto se ta patologija
nije identificirala i rješavala prije, osim da je možda rad na ovom području
bio toliko pod utjecajem debate o Gardnerijanskom SOR modelu, da je se nitko
nije potrudio definirati unutar standardnih i priznatih psihologijskih principa
i konstrukata.
Patologija postoji, i jasno je vidljiva svakomu tko
ima znanja o relevantnim domenama patologije. SVI stručnjaci mentalnog zdravlja
trebali bi imati bar osnovno znanje o tim relevantnim domenama (tj.
poremećajima ličnosti, deluzijama, traumi i sustavu privrženosti) kao dio
temeljnog razumijevanja dijagnostičkog sustava DSM, zato što su svi ti
konstrukti u DSM dijagnostičkom sustavu.
Želim biti siguran da sam potpuno jasan. SVI
psihologijski konstrukti povezani s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti uspostavljeni su prihvaćeni principi i konstrukti
unutar profesionalne psihologije DSM dijagnostičkog sustava. Nema apsolutno NIKAKVOG
RAZLOGA zbog kojeg stručnjaci mentalnog zdravlja ne postavljaju primjerenu
kliničku i DSM-5 dijagnozu te patologije.
· Narcisoidni i granični poremećaji ličnosti su
uspostavljeni i priznati konstrukti unutar DSM dijagnostičkog sustava.
· Deluzijska uvjerenja su uspostavljeni i priznati
konstrukti unutar DSM dijagnostičkog sustava.
· Sustav privrženosti je priznati konstrukt unutar
DSM dijagnostičkog sustava, i postoji opsežna baza istraživanja koja ga
priznaje kao primarni profesionalni konstrukt.
· Trauma je priznati konstrukt unutar DSM
dijagnostičkog sustava, i postoji opsežna baza istraživanja koja ga priznaje
kao primarni profesionalni konstrukt, uključujući i oživljavanje traume.
Oživljavanje
traume
U vezi s oživljavanjem traume, van der Kolk opisuje
utjecaj izloženosti traumi u djetinjstvu kao 'razvojnoj traumi,'
"Nakon što se dijete više puta traumatizira, otisak
traume ostaje utisnut u mnoge aspekte djetetove izgradnje... Ako se ova
tendencija ponavljanja traume ne prepozna, odgovor okoline će najčešće ponavljati izvorne traumatizirajuće, abuzivne, ali
poznate odnose." (van der
Kolk 2005)
Prepoznavanje oživljavanja traume uključuje
povezivanje simptoma granične ličnosti s procesima oživljavanja traume.
Trippany, R. L., Helm, H. M., & Simpson, L.
(2006). Trauma reenactment: Rethinking borderline personality
disorder when diagnosing sexual abuse survivors. Journal of Mental Health Counseling, 28(2), 95-110.
Jednako kao i ulogu oživljavanja traume
privrženosti u tretmanu poremećaja povezanih s traumom:
Pearlman, C.A., Courtois, C.A. (2005). Clinical
Applications of the Attachment Framework: Relational Treatment of Complex
Trauma. Journal of Traumatic Stress, 18, 449-459
Prema van der Kolk-u,
"Kad se trauma ne uspije integrirati u
sveukupnost životnog iskustva osobe, žrtva ostaje fiksirana na traumu. Usprkos
izbjegavanju emocionalnog angažmana, traumatska se sjećanja ne mogu izbjeći:
čak i kad ih se makne iz budne svijesti, vraćaju se u obliku oživljene traume, noćnih mora, ili osjećaja povezanih s traumom... To se
može tijekom života nastaviti ponavljati u periodima stresa." (van der
Kolk, 1987, str. 5)
Nema apsolutno NIKAKVOG RAZLOGA da se
patologija povezana s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se temelji na
privrženosti ne prepozna i ne rješava unutar struke mentalnog zdravlja OSIM
neznanja i nekompetencije stručnjaka mentalnog zdravlja.
To NIJE pitanje SOR-a.*** Patologija koja se pokazuje u obiteljskim odnosima uključuje
standardne, uspostavljene i priznate
konstrukte psihopatologije.
Ako je potrebno da BILO KOJI roditelj bude u
poziciji da stručnjaka mentalnog zdravlja mora podučavati o prirodi i stupnju psihopatologije koja je na djelu pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje
se temelji na privrženosti, onda je to jasan dokaz da specijalist za stopala
obavlja operaciju mozga, tj. da stručnjak mentalnog zdravlja obavlja praksu
izvan granica svojih profesionalnih kompetencija i da pritom najvjerojatnije
krši standarde profesionalne prakse.
SVI stručnjaci mentalnog zdravlja koji se
bave postavljanjem dijagnoze i tretmanom, trebali bi imati dovoljno znanja.
Upravo bi stručnjaci mentalnog zdravlja trebali biti oni koji podučavaju
ciljanog roditelja o dinamici poremećaja ličnosti, deluzijskim procesima,
strukturi narativa oživljene traume i poremećajima sustava privrženosti koji su
na djelu pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, a
NE obrnuto.
Dva pozvana Master Lecture Series seminara dostupna su online
preko California Southern University. U njima na profesionalnoj razini
raspravljam o prirodi i težini te patologije. Stručnjaci mentalnog zdravlja
mogu poslušati te seminare radi edukacije i svijesti o navedenoj patologiji.
Ne radi se o SOR-u. Svi principi i konstrukti jesu uspostavljeni i priznati principi i konstrukti unutar DSM dijagnostičkog sustava i uspostavljene
baze znanstvenih istraživanja.
Ako ne znate što je to što dijagnosticirate i na
čemu provodite tretman, vjerojatno ne biste to trebali dijagnosticirati i ne
biste trebali provoditi taj tretman.
Reference
Poremećaji ličnosti
Millon. T. (2011). Disorders of
personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken:
Wiley.
Beck, A.T., Freeman, A., Davis,
D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd
edition). New York: Guilford.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline
conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.
Oživljavanje traume
Pearlman, C.A., Courtois, C.A.
(2005). Clinical Applications of the Attachment Framework: Relational Treatment
of Complex Trauma. Journal of Traumatic Stress, 18, 449-459
van der Kolk, B.A. (2005).
Developmental trauma disorder. Psychiatric
Annals, 35(5), 401-408.
van der Kolk, B.A. (1987). The
psychological consequences of overwhelming life experiences. In B.A. van der
Kolk (Ed.) Psychological Trauma (1-30). Washington, D.C.: American Psychiatric
Press, Inc.
Trippany, R. L., Helm, H. M.,
& Simpson, L. (2006). Trauma reenactment: Rethinking borderline personality
disorder when diagnosing sexual abuse survivors. Journal of Mental Health
Counseling, 28(2),
95-110.
Profesionalni standardi
American Psychiatric Association.
(2000). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (Revised 4th
ed.). Washington, DC: Author.
American Psychological Association
(2002). Ethical principles of psychologists and code of conduct. American
Psychologist, 57, 1060-1073.
__________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/12/13/trauma-reenactment-in-parental-alienation/
* Kratka skala psihijatrijske procjene
** Nismo ovako jasno formuliranu
odredbu uspjeli naći u Kodeksu etike psihološke djelatnosti Hrvatske psihološke
komore (Hrvatska psihološka komora je javna ustanova i mora raditi u korist
građana). Molimo čitatelje da nas upozore ako takvo nešto postoji u dokumentu
na poveznici http://www.psiholoska-komora.hr/static/documents/dok_kodeks_etike.pdf
Nema komentara:
Objavi komentar