četvrtak, 30. lipnja 2016.

Patologija ličnosti i disorganizirana privrženost

Ovaj je tekst izravno namijenjen stručnjacima mentalnog zdravlja i sadrži stručnu raspravu o patologiji privrženosti, iako i roditelji mogu iz te rasprave puno naučiti.

Najčešća organizacija privrženosti u članova obitelji pri 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti je:
Roditelj narcisoidnog stila: Disorganizirana privrženost (neriješena trauma) s anksiozno-izbjegavajućim primjesama
Roditelj graničnog stila: Disorganizirana privrženost (neriješena trauma) s anksiozno-ambivalentnim primjesama
Ciljani roditelj: Varira, najčešće sigurna privrženost
Dijete: Anksiozno-ambivalentno (preokupirano) s narcisoidnim/graničnim roditeljem, Sigurno je s ciljanim roditeljem (potisnuto)
Narcisoidne i granične ličnosti imaju istu temeljnu sržnu dinamiku unutar sustava privrženosti. Sustav privrženosti stvara očekivanja prema sebi i prema drugima u odnosima. I za narcisoidnu i za graničnu organizaciju ličnosti, očekivanja su:
Prema-sebi-u-odnosu: "Ja sam temeljno neadekvatan."
Prema-drugima-u-odnosu: "Druga će me osoba odbaciti i napustiti zbog moje temeljne neadekvatnosti."
Razlika između narcisoidne i granične ličnosti samo je u tome kako se ova sržna uvjerenja ispoljavaju.

Organizacija graničnog stila ličnosti

Granična ličnost nema unutarnju strukturu obrane od neprestanog iskustva sržne ranjivosti. Ono što granična ličnost traži jest vanjski 'regulatorni drugi' koji će graničnoj ličnosti pružiti organizaciju uz 'savršenu' idealiziranu ljubav da bi se ispunila praznina neadekvatnosti osjećaja sebe i osigurala idealizirana savršena sigurnost da nikad neće biti napuštena. Bilo kakav empatijski neuspjeh 'regulatornog drugog', rezultira kolapsom granične ličnosti u bijes (osjećaj ljutnje pruža koheziju fragmeniranoj strukturi selfa) i intenzivan strah od napuštanja.
U tom bijesu granične ličnosti, ona će optužiti partnera s kojim je u odnosu za nedovoljnu i neadekvatnu savršenu ljubav i predanost graničnoj ličnosti (tj. potpunu posvećenost druge osobe ulozi vanjskog 'regulatornog drugog' za stabilizaciju organizacije granične ličnosti), što će se miješati s padovima u suprotni pol samo-podcjenjivanja zato što je grozna i ne može je se voljeti, nakon čega će uslijediti ponovni napadi na neuspjeh i neadekvatnost druge osobe u pokazivanju savršene ljubavi koja bi uklonila granični osjećaj neadekvatnosti. Ove promjene odražavaju anksiozno-ambivalentne primjese u temeljnoj disorganiziranoj privrženosti pri kojoj osoba varira između obezvrijeđivanja drugoga i obezvrijeđivanja sebe u vezi s izvorom osjećaja neadekvatnosti.
Temeljna disorganizirana privrženost strukture granične ličnosti znači da osoba nije razvila organizirani pristup ponovnom uspostavljanju prekinutog odnosa. Anksiozno-ambivalentne primjese u obrascima disorganizirane privrženosti u organizaciji granične ličnosti znače da će osoba ispoljiti različite međusobno sukobljene pristupe i motivacije izbjegavanja, što će rezultirati karakterističnim prikazom stalne 'drame' koja okružuje organizaciju granične ličnosti, u kojoj osoba naizmjence traži intenzivno povezivanje u 'savršenoj ljubavi' nakon čega slijedi ulaženje u percipirano stvarno ili zamišljeno odbacivanje.
U početku se granična ličnost predstavlja kao emocionalno zavodljiva i šarmantna i često se prikazuje velikom žrtvom da bi u drugih izazvala brižnost.

Organizacija graničnog stila ličnosti

Narcisoidna je ličnost razvila fragilne unutarnje strukturalne obrane narcisoidne prenapuhanosti, kao obrane od stalnog osjećaja sržne neadekvatnosti i straha da će ju figura privrženosti odbaciti/napustiti. Ove fragilne narcisoidne obrane pružaju olakšanje od intenzivne emocionalne boli zbog neadekvatnosti i strahova od napuštanja.
Narcističke obrane psihološki izbacuju sržnu neadekvatnost projicirajući je na druge. Drugi je taj koji je neadekvatan, dok narcisoidna osoba ostaje idealna i savršena. Ova projekcija neadekvatnosti na druge da bi se zadržala slika o sebi kao idealnom i savršenom rezultira eksternalizacijom okrivljavanja i odgovornosti tipičnima za narcisoidnu ličnost. Strahovi o odbacivanju/napuštanju izbjegnuti su (primjese anksiozno-izbjegavajuće privrženosti) minimiziranjem važnosti drugih. Odnosi narcisoidne ličnosti su plitki i površni i lako odbacuje ljude kad prestanu pružati narcističko zadovoljenje.
Fragilna struktura koju pružaju narcističke obrane održava temeljnu graničnu organizaciju 'Ja sam neadekvatan'/'Bit ću napušten' po strani, omogućavajući organiziranije i funkcionalnije ponašanje od onoga koje ispoljava granična ličnost koja je stalno izložena kolapsu u disorganiziranu fragmentaciju.
Narcisoidna se ličnost najčešće vidi kao smirena osoba, sigurna u sebe i može biti žarmantna i zanimljiva.
Međutim, ako netko kritikom ili odbacivanjem narcisoidne idealizirane slike o sebi probuši narcistički balon (nanoseći 'narcističku ozljedu'), tad se narcisoidne obrane urušavaju u svoju sržnu graničnu organizaciju, što rezultira intenzivnim ispoljavanjem ljutnje (emocija ljutnje pruža koheziju sržnoj graničnoj organizaciji), u kojoj narcisoidna ličnost obezvrijeđuje drugu osobu u odnosu da bi time ponovno uspostavila narcističke obrane grandiozne savršenosti.
Općenito se narcističke obrane održavaju obezvrijeđivanjem drugih (anksiozno-izbjegavajuće primjese temeljne disorganizirane privrženosti). Temeljna disorganizirana privrženost znači da narcistička ličnost nema organiziranu strategiju za ponovno uspostavljanje odnosa kad su jednom prekinuti. U odgovor na prekid odnosa, primitivne narcističke obrane jednostavno pokušavaju dominirati drugom osobom putem napada obezvrijeđivanja, vraćajući se u podređenu ulogu traženja regulacije svojih osjećaja od te osobe. To se događa zato što vanjski 'regulatorni drugi' za narcisoidnu organizaciju ličnosti jest onaj čija je uloga pružati stalno 'narcističko zadovoljenje' divljenjem, i podržavati narcističke obrane od doživljaja narcisoidne ličnosti sebe kao iskonski neadekvatne.

Djetetovo ispoljavanje privrženosti

U 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti, ispoljavanje privrženosti djeteta razlikuje se ovisno o kojem se roditelju radi.
Sigurna privrženost: Pri sigurnoj privrženosti dijete se osjeća sigurno (tj. sigurno u roditeljsku zaštitu od predatora) što djetetu omogućuje istraživanje BEZ neposredne prisutnosti roditelja. Sigurna privrženost rezultira povećanim istraživanjem djeteta dalje od roditelja, uz povremeno približavanje roditelju radi 'emocionalnog punjenjenja'.
Nesigurna privrženost: Pri nesigurnoj privrženosti dijete nije sigurno u povezanost s roditeljem i postaje preokupirano s tim roditeljem te traži stalnu zaštitničku prisutnost roditelja (zato što prisutnost pruža sigurnost od predatora). Pri nesigurnoj privrženost postoji potiskivanje istraživanja djeteta dalje od roditelja kojem je nesigurno privrženo zbog povećanog rizika od predatora radi nesigurne privrženosti roditelju.

Dijete – Narcisoidni/(granični) roditelj

Djetetovo ponašanje prema narcisoidnom/(graničnom) roditelju u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti odražava anksiozno-nesigurnu privrženost i preokupaciju roditeljem tražeči stalnu (zaštitničku) blizinu narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Dijete također pokazuje da je potisnulo normalno 'istraživačko' ponašanje dalje od toga roditelja da bi formiralo nezavisan odnos s drugim roditeljem, ciljanim roditeljem.
Ljudi, uključujući terapeute i vještake roditeljskih kompetencija, koji nemaju znanja o tome kako funkcionira sustav privrženosti, krivo tumače djetetovo ispoljavanje hiper-povezanosti s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, kao sigurnu privrženosti tome roditelju. To je POTPUNO KRIVO tumačenje djetetova ponašanja. Površinski izgled djetetove hiper-povezanosti s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem s kojim je dijete u savezu zapravo predstavlja konačni klinički dokaz NESIGURNE PRIVRŽENOSTI tome roditelju, što onda ima važne implikacije na vrstu roditeljstva koju dijete prima od roditelja koji stvara nesigurnu privrženost (u jednom od sljedećih tekstova bavit ću se dijagnostičkim razlikama između djetetova izbjegavajuća ponašanja u odnosu na problematično roditeljstvo i djetetova ponašanja 'odvajanja' kakvo se vidi u 'otuđenju od roditelja').
Od SUŠTINSKE je važnosti da svi stručnjaci mentalnog zdravlja koji dijagnosticiraju ili tretiraju poremećaje privrženosti budu stručnjaci u razumijevanju prirode i funkcioniranja sustava privrženosti, uključujući njegove karakteristične obrasce disfunkcije i vrste roditeljskih ponašanja koja proizvode te karakteristične obrasce disfunkcioniranja sustava privrženosti.
Jasno vidljiv prikaz djetetove nesigurne privrženosti narcisoidnom/(graničnom) roditelju razlog je zašto uvijek stavljam riječ 'navodno' ispred 'odabranog roditelja' kad opisujem taj odnos. Djetetova hiper-povezanost s tim roditeljem NIJE znak zdrave povezanosti roditelj-dijete koja bi se mogla označiti kao pozitivna, već je jasan i konačni klinički dokaz patološke veze između roditelja i djeteta koja stvara NESIGURNU privrženost djeteta tome roditelj. To je zapravo znak izrazito patološkog odnosa zamijenjenih uloga u kojem se roditelj hrani djetetovom zdravom strukturom ličnosti da bi održao neadekvatnu strukturu svoje osobnosti.
Sub-kategoriju nesigurne privrženosti koju dijete pokazuje prema navodno 'odabranom' roditelju, označio bih kao nesigurnu anksiozno-preokupiranu, što je varijanta opisa anksiozno-ambivalentne privrženosti.
U svakodnevnom bi se jeziku ova vrsta roditeljske ljubavi mogla nazvati 'uvjetovanom' tj. utemeljenom na tome da dijete udovoljava roditelju, i ta 'uvjetovana ljubav' koju pruža roditelj jest ono što dijete vodi u nesigurnu privrženost i preokupaciju da roditelja održi u zadovoljnom (tj. reguliranom) stanju.

Dijete – Ciljani roditelj

Dijetetova normalna privrženost ciljanom roditelju je poremećena i potisnuta patogenim roditeljsim postupcima narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Zato je ponekad nemoguće jasno 'pročitati' djetetovo autentično stanje privrženosti ciljanom roditelju. Međutim postoje klinički pokazatelji sigurne privrženosti.
1. Dijete pokazuje spremnost za istraživačko ponašanje DALJE od ciljanog roditelja te da na taj način razvije nezavisan odnos s drugim roditeljem.
2. Dijete se osjeća dovoljno sigurnim da može ispoljavati neprijateljsko-odbacujuće ponašanje prema ciljanom roditelju (o ovome ću više govoriti u sljedećim tekstovima).
3. U nekim slučajevima, kad su djetetu omogućeni dovoljno dugi periodi odvojenosti od izopačenog patogenog utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja, djetetovo se ponašanje prema ciljanom roditelju vraća na normalno ispoljavanje sigurne privrženosti.

Ciljani roditelj

Ispoljavanje privrženosti ciljanog roditelja bit će specifično u svakom pojedinom slučaju, ali sam općenito našao da ciljani roditelji ispoljavaju ponašanje unutar obrasca sigurne privrženosti.
Napominjem da je u oko 20% slučajeva koji mi dolaze zbog moje ekspertize u 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti', ciljani roditelj onaj koji je narcisoidan i koji se osjeća 'ovlaštenim' da ima dijete u posjedu, te eksternalizira krivnju na drugog roditelja radi vlastitih teških manjkavosti empatije u odnosu prema djetetu, čime stvara ponašanja izbjegavanja u djeteta.
Opaska: Djetetova ponašanja izbjegavanja imaju posve različite karakteristike od ponašanja odvajanja koja ispoljava dijete koje je otuđeno od roditelja.
Slučajeve kad je ciljani roditelj narcisoidan, označio bih kao 'lažne optužbe za otuđenje od roditelja'. Primjena tri Dijagnostička pokazatelja može točno i konzistentno razlikovati (100%) stvarno 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti od lažnih optužbi za otuđenje od roditelja koje iznosi narcisoidni ciljani roditelj (vidi Diagnostic Indicators and Associated Clinical Signs) ili http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/primam-brojne-upite-za-pomoc.html, te me ni klinički ni dijagnostički lažne optužbe za otuđenje od roditelja ne zabrinjavaju. Lako ih je utvrditi.
U nekih sam slučajeva uočio blage primjese izbjegavajuće privrženosti u nekih ciljanih roditelja i također blage nijanse ambivalentne privrženosti u par slučajeva, ali je to rjeđe. I čak i u tim okolnostima, izbjegavajuće i ambivalentne nijanse su unutar općenito sigurne superstrukture privrženosti.
No, za razliku od narcisoidnog/(graničnog) roditelja i djetetovih karakterističnih obrazaca simptoma stvorenih patologijom toga roditelja, u ciljanih je roditelja više potencijalnih razlika u svakom pojedinom slučaju.

Patologija disorganizirane privrženosti

Temelja formativna srž sustava privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja jest 'disorganizirana privrženost', koja je jedna od tri primarne kategorije nesigurne privrženosti (ostale su dvije anksiozno-ambivalentna, koja se također naziva 'preokupirana' i anksiozno-izbjegavajuća).
Želim objasniti uporabu izraza 'izbjegavajuća' privrženost i njegovu primjenu u 'otuđenju od roditelja'. U literaturi o privrženosti izraz 'izbjegavajuća privrženost' ne označava dijete koje je ljutito i neprijateljiski odbacuje roditelja. On znači da dijete izbjegava privrženo povezivanje time što ima male zahtjeve i male potrebe. Takav stil privrženosti razvija se u djeteta čiji je roditelj preopterećen, te ako dijete nešto zahtijeva, roditelj se od njega još više povlači. Zato dijete, da bi maksimiziralo dostupnost roditelja, usvaja strategiju privrženosti tako da postavlja minimalne zahtjeve prema tom roditelju .
Nijanse izbjegavajuće privrženosti u temeljno disorganiziranoj privrženosti narcisoidne ličnosti odnose se na površinski prikaz narcisoidnih ličnosti kao da ne trebaju druge ljude, pri čemu ih smatra potrošnim i zamjenjivim.
Ambivalentni stil privrženosti u djeteta, ispoljava se tako da je ono jako zahtjevno i potrebito, bilo na način da ispoljava jako puno 'protestnog ponašanja' (ljutnja, neposlušnost, nefleksibilni zahtjevi, ispadi bijesa, itd.) ili učestale zahtjeve te prezentacijom osjećajnog povezivanja i razuvjeravanja s roditeljem. Ambivalentni sustav privrženosti još se naziva i 'preokupiranim'. Dakle, velika učestalost telefonskih poziva i kontakata djeteta s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem (i obrnuto), dok je dijete s ciljanim roditeljem, JASNI su pokazatelji nesigurne anksiozno-ambivalentne privrženosti između djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Anksiozno-ambivalentna (preokupirana) privrženost razvija se kao odgovor na nekonzistentnu roditeljsku dostupnost, koja je, u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, uvjetovana ljubav koju narcisoidni/(granični) roditelj pruža samo ako se dijete povinuje njegovoj volji i željama da posluži kao 'regulatorni drugi' za njegovo emocionalno i psihičko stanje.
Disorganizirana privrženost je temeljna organizacija privrženosti koja stvara narcisoidnu i graničnu organizaciju ličnosti i smatra se najviše patološkom od sve tri vrste nesigurne privrženosti.
"Osobe s graničnim poremećajem ličnosti sklone su ispoljavati stilove privrženosti koji se klasificiraju kao dizorganizirani i neriješeni." (Stepp, i sur., 2011, str. 3)
"Različite su studije utvrdile da pacijente s graničnim poremećajem ličnosti karakterizira ispoljavanje disorganizirane privrženosti (Fonagy i sur., 1996; Patrick i sur., 1994). Takvo ispoljavanje privrženosti čini se tipičnim za osobe s neriješenim traumama iz djetinjstva, osobito ako su roditeljske figure izravno zastrašivale dijete. Disorganizirana se privrženost smatra rezultatom neriješive situacije za dijete kad je roditelj 'istodobno izvor straha i izvor potencijalnog utočišta sigurnosti' (van IJzendoorn, Schuengel, & Bakermans-Kranburg, 1999, str. 226). (Beck i sur., 2004, str. 191)
"Neka su se traumatska iskustva mogla dogoditi u vrlo ranoj dobi, poput neke vrste kažnjavanja, napuštanja, reakcije odbijanja skrbnika, koja su dovela do disorganizirane privrženosti. (Beck i sur., 2004, 191)
"Zamjena uloga koja se uočava u djece s poviješću disorganizirane privrženosti, koja može uključivati i kontrolirajuće/kažnjavajuće obrasce ponašanja skrbnika, može biti pokušaj prevladavanja straha i samo-zaštite." (Shaffer & Stroufe, 2005, str. 72)
Niz patogenih roditeljskih obrazaca može proizvesti disorganiziranu privrženost u djece (tj. u djetinjstvu narcisoidnog/(graničnog) roditelja u odnosu s vlastitim roditeljem). Ovi različiti roditeljski postupci koji su proizveli disorganiziranu privrženost narcisoidnog/(graničnog) roditelja relevantni su za 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti zato što se ta ponašanja privrženosti trans-generacijski ponavljaju u sljedećoj generaciji djece (Benoit & Parker, 1994; Bretherton, 1990; Fonagy & Target, 2005; Jacobvitz, Morgan, Kretchmar, & Morgan, 1991; Prager, 2003; van Ijzendoorn, 1992).
Popis roditeljskih ponašanja koja rezultiraju disorganiziranom privrženošću (tj. disorganiziranom privrženošću narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji onda može ispoljavati iste vrste roditeljskih ponašanja prema svojem djetetu), sačinili su Lyons-Ruth, Bronfman, i Parsons (1999):
  • Afektivne pogreške
    • Contradiktorni znakovi
    • Izostanak odgovora ili neprimjeren odgovor
  • Dizorientacija
    • Zbunjen je ili se boji djeteta
    • Diorganiziran je ili dizorijentiran
  • Negativno-nametljivo ponašanje
    • Verbalno negativno-nametljivo ponašanje
    • Fizički negativno-nametljivo ponašanje
  • Konfuzija uloga
    • Zamjena uloga
    • Seksualizacija
  • Povlačenje
    • Stvaranje fizičke distance
    • Stvaranje verbalne distance
Od posebnog značaja u stvaranju disorganizirane privrženosti jest prisutnost 'zamjene uloga'. Ključna patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti je korištenje djeteta pri zamjeni uloga kao 'regulatornog drugog' za emocionalne i psihološke potrebe roditelja.
Pri zdravom razvoju odnosa roditelj-dijete, dijete koristi roditelja kao 'regulatornog drugog' radi regulacije svojeg emocionalnog i psihičkog stanja
U patološkoj zamjeni uloga, uloge roditelja i djeteta su zamijenjene. Roditelj koristi dijete kao 'regulatornog drugog' da bi regulirao svoje emocionalno i psihičko stanje.
Još jedan čimbenik povezan s razvojem disorganizirane privrženosti je psihološko narušavanje granica. Odnosi zamijenjenih uloga su oblik 'narušavanja granica.'.
"Analiza teorijske i empirijske literature ukazuje na to da postoje četiri različite dimenzije fenomena narušavanja granica: zamjena uloga, nametanje, stopljenost, i partnerizacija." (Kerig, 2005, str. 8)
Roditeljski postupci koji uključuju narušavanje među-generacijskih granica trans-generacijski se prenose na sljedeću generaciju odnosa roditelj-dijete (Jacobvitz, Morgan, Kretchmar, & Morgan, 1991).
Patologija narušavanja granica u odnosu roditelj-dijete razmatrali su razni znanstvenici:
"Prema retrospektivnim studijama, simptomi granične ličnosti bili su značajno povezan s doživljenim odnosima. Oni su uključivali disorganiziranu privrženost (u dobi od 12 do 18 mjeseci) i zlostavljanje (u dobi od 12 do 18 mjeseci), neprijateljstvo majke i narušene granice (u odbi od 42 mjeseca) (Carlson, Edgeland, & Sroufe, 2009, str. 1328)
"Narušenost primjerenih generacijskih granica između roditelja i djece povećava rizik za emocionalno zlostavljanje." (Kerig, 2005, str. 6)
"Kad su granice roditelj-dijete narušene, postoje značajne implikacije za razvojnu psihopatologiju. Slabe granice ometaju djetetov kapacitet razvoja, što je, prema Anni Freud, ključna značajka psihopatologije djetinjstva." (Kerig, 2005, p. 7)
"Barber (2002) definira psihološku kontrolu kao skup roditeljskih ponašanja koja su nametljiva i manipulativna u odnosu na djetetove misli, osjećaje i privrženost roditeljima i povezana su s narušenim granicama između djeteta i roditelja... Ona ne kažu djetetu izravno što će misliti ili činiti, kao što to čini kontrolirajući roditelj, već psihološki kontrolirajući roditelj koristi neizravne znakove i reagira induciranjem krivnje ili uskratom ljubavi ako se dijete odbija povinovati. Ukratko, nametljivi roditelj nastoji manipulirati djetetovim mislima i osjećajima na način da se djetetova psiha povinuje željama roditelja." (Kerig, 2005, str. 12)
"Da bi stvorila otok sigurnosti i razumijevanja u nepredvidivom, odbojnom i deprivirajućem odnosu roditelj-dijete, djeca izrazito loše prilagođenih roditelja mogu postati prerano sazreli skrbnici koji su vješti u čitanju znakova i zadovoljavanju potreba okoline. Preokupirana privrženost roditelju, koja is toga slijedi, ometa djetetov razvoj važnih ego funkcija, kao što su samo-organizacija, regulacija afekta i stalnosti emocionalnog objekta." (Kerig, 2005, str. 14)
"Postoje dokazi za među-generacijski prijenos narušavanja granica unutar obitelji. Odrasli koji su iskusili narušavanje granica u odnosima s vlastitim roditeljima, češće će narušavati granice sa svojom djecom." (Kerig, 2005, str. 22)
"Brisanje granica roditelj-dijete u ranom djetinjstvu uspostavlja obrazac remećenja odnosa u djeteta. Zamjena uloga vidljiva je do rane adolescencije i dostupni podaci ukazuju na povezanost s psihopatologijom u kasnijoj adolescenciji." (Shaffer & Sroufe, 2005)
Važno je PRIMIJETITI da se ni jedan od gore citiranih izvora ne bavi konstruktom 'otuđenja od roditelja'. SVI su iz literature o dječjem razvoju.
'Otuđenje od roditelja' nije novi koncept. Ono je definirana i dobro opisana patologija odnosa roditelj-dijete u literaturi o dječjem razvoju, posebice u području sustava privrženosti. Samo ne nosi naziv 'otuđenje od roditelja.'
Model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti primjenjuje ove znanstveno prihvaćene spoznaje o razvoju djeteta na patologiju obiteljskih odnosa koja se najčešće naziva 'otuđenje od roditelja'.
'Otuđenje od roditelja' nije nešto novo ni kontroverzno. TOČNO znamo što je. Samo za njega koristimo različite nazive. Rješenje 'otuđenja od roditelja' imat ćemo onoga časa kad se paradigma promjeni i kad se počnemo baviti modelom koji se temelji na privrženosti.

Reference
Disorganized Attachment
Lyons-Ruth, K., Bronfman, E. & Parsons, E. (1999). Maternal frightened, frightening, or atypical behavior and disorganized infant attachment patterns. In J. Vondra & D. Barnett (Eds.) Atypical patterns of infant attachment: Theory, research, and current directions. Monographs of the Society for Research in Child Development, 64, (3, Serial No. 258).
Personality Disorder and Disorganized Attachment
Stepp, S. D., Whalen, D. J., Pilkonis, P. A., Hipwell, A. E., & Levine, M. D. (2011). Children of mothers with Borderline Personality Disorder: Identifying parenting behaviors as potential targets for intervention. Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment. 1-16.
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.
Boundary Violations
Carlson, E.A., Edgeland, B., and Sroufe, L.A. (2009). A prospective investigation of the development of borderline personality symptoms. Development and Psychopathology, 21, 1311-1334
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
Shaffer, A., & Sroufe, L. A. (2005). The Developmental and adaptational implications of generational boundary dissolution: Findings from a prospective, longitudinal study. Journal of Emotional Abuse. 5(2/3), 67-84.
Trans-Generational Transmission
Benoit, D. and Parker, K.C.H. (1994). Stability and transmission of attachment across three generations. Child Development, 65, 1444-1456
Bretherton, I. (1990). Communication patterns, internal working models, and the intergenerational transmission of attachment relationships. Infant Mental Health Journal, 11, 237-252.
Fonagy P. & Target M. (2005). Bridging the transmission gap: An end to an important mystery in attachment research? Attachment and Human Development, 7, 333-343.
Jacobvitz, D.B., Morgan, E., Kretchmar, M.D., and Morgan, Y. (1991). The transmission of mother-child boundary disturbances across three generations. Development and Psychopathology, 3, 513-527.
van Ijzendoorn, M.H. (1992) Intergenerational transmission of parenting: A review of studies in nonclinical populations. Developmental Review, 12, 76-99
________________________________________

utorak, 28. lipnja 2016.

Padaju domino pločice

PRVA DOMINO PLOČICA: PROMJENA PARADIGME
Priča je već poznata.
Očiti pokatelji teškog 'otuđenja od roditelja' vidljivi su, i stručnjaci mentalnog zdravlja ih čak mogu priznati, ali ključni socijalni radnici, stručnjaci mentalnog zdravlja, terapeuti i vještaci ne uspijevaju iza toga stati i utvrditi ono što je očito.
Oni odbijaju priznati očitu patologiju govoreći,
"Ja ne vjerujem u otuđenje od roditelja."
Zašto tako puno ljudi, terapeuta, socijalnih radnika, vještaka, posebnih skrbnika djeteta, sudaca, jednostavno odbacuju viđeni negativni utjecaj koji na dijete ima narcisoidni/(granični) roditelj? Kako je to moguće? Zašto se to događa?
Neuspjela SOR¨ paradigma
Razlog zbog kojeg ljudi jednostavno odbacuju 'otuđenje od roditelja' je u tomu što Gardnerijanska SOR paradigma to omogućava.
Tijekom 30 godina od njegova uvođenja, SOR model nije uspio riješiti noćnu moru tragedije 'otuđenja od roditelja'. Moje prvo pitanje onima koji podržavaju Gardnerijanski SOR model je:
"Zar ozbiljno namjeravate pogledati roditelje u oči, čuti njihove priče o godinama izgubljenog odnosa s djecom bez nade na vidiku, o potpunom neuspjehu i neznanju stručnjaka mentalnog zdravlja u prepoznavanju i rješavanju njihove noćne more, o desecima tisuća dolara potrošenim na beskrajne sudske sporove, i uz svu tu tragediju oko nas, ozbiljno ćete i dalje tvrditi da je SOR model uspješan?"
SOR model je neuspješan zato što se noćna mora nastavlja.
Ciljani roditelji i, što je još važnije, njihova djeca trebaju paradigmu konstrukta 'otuđenja od roditelja' koja uspješno rješava njihov problem sad. Danas. U svim slučajevima.

Rješenje mora biti učinkovito

Paradigma rješenja treba postići potpuno rješenje patologije 'otuđenja od roditelja' za vrijeme kraće od šest mjeseci, po mogućnosti kraće od tri mjeseca, a najbolje za vrijeme kraće od šest tjedana - to mi je cilj i iskreno vjerujem da je taj cilj dostižan.
Periodi dječjeg razvoja:
Dječji se razvoj odvija u dvogodišnjim ciklusima - nova faza nastaje približno svake dvije godine, 4-6, 6-8, 8-10, 10-12, 12-14, 14-16 i 16-19. Kao da mozak ima neki unutarnji biološki sat koji upravlja dozrijevanjem, a postavljen je na dvogodišnji ritam.
Postoje izrazito različite razvojne kvalitete u djece tijekom svakog od ovih perioda, i svaki aktivni period razvoja mozga u djetinjstvu oslanja se na uspješni prethodni razvoj neuralnih mreža stvorenih u prethodnoj razvojnoj fazi. Poremećaji razvoja u prethodnoj fazi kaskadno stvaraju poremećaje u kasnijem razvoju.
Kad smo suočeni s problematičnim razvojem djeteta, trebamo ponovno uspostaviti zdrav i normalan razvoj što je brže moguće, kako bismo minimizirali posljedice za zdravi razvoj.
Gubitak više od 6 mjeseci u dvogodišnjem razvojnom ciklusu, sve zbog psihopatologije, neprihvatljiv je.
Teška patologija povezana s 'otuđenjem od roditelja' koje je povezano s privrženošću treba se potpuno riješiti u periodu kraćem od 6 mjeseci, a poželjno i kraćem od 3 mjeseca, da bismo mogli povratiti djetetov normalni razvojni put uz minimalni gubitak zdravog razvoja.

Rješenje moga biti provedivo

Rješenje mora biti financijski moguće i široko dostupno svim roditeljima i obiteljima. Zato se ono ne može oslanjati na dokazivanje 'otuđenja od roditelja' na Sudu jer što to može trajati godinama i previše je skupo za obitelji. Financijska cijena koštanja dokazivanja 'otuđenja od roditelja' na Sudu, postavlja svako rješenje koje zahtijeva da se 'otuđenje od roditelja' dokazuje na Sudu iznad financijskih mogućnosti većine obitelji.

Svako rješenje koje zahtijeva dokazivanje 'otuđenja od roditelja' na Sudu znači da ćemo dijete prepustiti patologiji. To nije prihvatljivo.

Rješenje se mora temeljiti na stručnim kompetencijama

Zdrav razvoj naše djece previše je važan da bismo dopustili i prihvatili nestručnost.
Paradigma rješenja mora uspostaviti jasno definirane standarde stručnog znanja i profesionalne prakse koji su obvezujući za SVE stručnjake mentalnog zdravlja, tako da možemo potpuno eliminirati SVAKO nestručno djelovanje u tretmanu ove 'specijalne populacije' djece i obitelji.
Problemi povezani s dijagnosticiranjem i tretmanom ove 'specijalne populacije' djece i obitelji zahtijevaju specijalizirano stručno znanje, edukaciju i ekspertizu - dopustite da naglasim ekspertizu - da se može primjereno, točno i kompetentno dijagnosticirati i tretirati.

Prva domino pločica: Promjena paradigme

Potrebna je temeljna promjena od Gardnerijanske SOR definicije, prema konstruktu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Jedini razlog zašto ljudi mogu reći, "Ne vjerujem u otuđenje od roditelja" jest taj da je u profesionalnoj psihologiji moguće odbaciti Gardnerijanski prijedlog 'novoga sindroma' jer se on temelji na anegdotskom¨¨ skupu kliničkih znakova koji nisu povezani ni sa kakvim uspostavljenim ni prihvaćenim znanstveno baziranim konstruktima ili principima profesionalne psihologije.
Time Gardnerov SOR model dopušta ljudima da u njega vjeruju ili ne vjeruju.
Kritičari 'otuđenja od roditelja' već 30 godina koliko traje rasprava tvrde da Gardnerijanskom SOR modelu nedostaju dobri teorijski temelju... i oni su potpuno u pravu.
Obje su strane u toj nepotrebnoj raspravi u pravu.
Gardner je ispravno uočio postojanje kliničke pojave koju je nazvao 'otuđenje od roditelja'. Ali je onda prebrzo odustao od nužne profesionalne strogosti koja je potrebna za definiciju konstrukta 'otuđenja od roditelja' unutar standardnih i prihvaćenih psihologijskih principa i konstrukata. Imao je ono što bih nazvao lijenim pristupom, i predložio 'novi sindrom' koji se sastoji od skupine anegdotskih značajki.
Kritičari SOR modela, također su u pravu. Smatraju da SOR modelu nedostaje znanstveno utemeljena validnost. No, Gardnerov propust da definira 'otuđenje od roditelja' unutar znanstveno utemeljenih principa ne znači da ne postoji klinička pojava koju je on prepoznao, već samo to da njegovu opisu nedostaje utemeljeno znanstveno objašnjenje.
Umjesto da prihvate konstruktivnu kritiku kritičara SOR-a i primijene potrebni profesionalni pristup radi definiranja konstrukta 'otuđenja od roditelja' unutar standardnih i prihvaćenih psihologijskih principa i konstrukata, zagovornici Gardnerijanskog SOR-a tvrdoglavo su se raspravljali i dokazivali postojanje 'novog sindroma'. Zašto? Valjalo je prihvatiti ponuđenu konstruktivnu kritiku i primijeniti profesionalno znanje koje je potrebno da se definira konstrukt 'otuđenja od roditelja' unutar standardnih i prihvaćenih psihologijskih prinicipa i konstrukata. Lijenost?
Kad sam se prvi put susreo s noćnom morom tragedije 'otuđenja od roditelja', bio sam zaprepašten razinom stručnog neznanja u djelatnika mentalnog zdravlja koji su potpuno previđali visoku razinu uključene patologije. Također sam bio zatečen očitom tromošću zagovornika SOR-a u njihovu upornu zagovaranju 'novog sindroma'. umjesto da su jednostavno primijenili stručnu pristup potreban za opisivanje konstrukta 'otuđenja od roditelja', koristeći standardne i prihvaćene psihologijske konstrukte i principe. Time bi se razjasnilo da je 'otuđenje od roditelja' djetetovo odbacivanje odnosa s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem, jasan poremećaj djetetova sustava privrženosti (attachment system*).
Sljedeće, dijete ispoljava narcisoidne/(granične) simptome grandiozne prosudbe roditelja, nedostatak empatije za ciljanog roditelja (što je iznimno zabrinjavajući simptom), nabusit i arogantan stav i prijezir prema ciljanom roditelju, izražen stav povlaštenosti i splitting.
Pitanje: Kako dijete razvije ove narcisodine/(granične) simptome?
Odgovor: Putem stopljenog odnosa s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem. To je JEDINI način na koji dijete može razviti ove simptome.
U treptaj oka već smo učinili dva koraka prema razotkrivanju 'otuđenja od roditelja'.
Prisutnost stopljenog odnosa djeteta (enmeshmenta, konfluencije) s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem izričito ukazuje na odnos zamijenjenih uloga između roditelja i djeteta, koje se koristi kao 'regulatorni objekt' da bi reguliralo emocionalno i psihičko stanje roditelja. Odnos zamijenjenih uloga povezan je s 'disorganiziranim' obrascem privrženosti.
Nadalje, znate što... formiranje narcisoidne/(granične) organizacije ličnosti također se povezuje s disorganiziranom privrženošću u djetinjstvu. Time su i značajke poremećaja ličnosti roditelja također povezane sa sustavom privrženosti. Dijete pokazuje teški poremećaj sustava privrženosti, a dokazano je da se trauma privrženosti prenosi s generacije na generaciju...
A što Kernberg kaže o narcisoidnim i graničnim ličnostima? Što kaže Millon? Koja istraživanja povezuju nastanak poremećaja ličnosti i privrženost? Koja su istraživanja o traumi privrženosti? Primijenio sam profesionalnost da bih razotkrio što je 'otuđenje od roditelja' i da bih taj konstrukt u cjelosti definirao unutar standardnih i prihvaćenih psihologijskih konstrukata i principa.
Zašto? Zato što to zahtijeva rješavanje 'otuđenja od roditelja'. Da bismo riješili problem 'otuđenja od roditelja' prvo moramo definirati što je. Temelji konstrukta moraju se uspostaviti na čvrstoj podlozi znanstveno priznatih konstrukata i principa.
Nemojmo biti lijeni. Prihvatimo kritiku struke mentalnog zdravlja i uložimo potreban rad. Ako se kritika SOR-a odnosi na to da mu nedostaje znanstvena utemeljenost, pozabavimo se opisivanjem 'otuđenja od roditelja' koristeći znanstveno priznate konstrukte i principe.
Toga sam se primio, i to je ono što sam postigao modelom 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Sad imamo paradigmu za opis konstrukta 'otuđenja od roditelja' potpuno unutar znanstveno uspostavljenih konstrukata i principa sustava privrženosti, poremećaja ličnosti i obiteljskih sustava.
Sustav privrženosti nije nešto u što vjerujemo ili ne. To je znanstveno potvrđena činjenica.
Poremećaji ličnosti nisu nešto u što vjerujemo ili ne. Oni su znanstveno potvrđena činjenica unutar DSM dijagnostičkog sustava.
Triangulacija djece u bračni sukob i među-generacijski savez nisu nešto u što vjerujemo ili ne. To su sržni principi glavnih i primarnih škola psihoterapije.
Temelji modela 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti uspostavljeni su na čvrstoj podlozi znanstveno vrijednih konstrukata i principa koji stručnjacima mentalnog zdravlja NE DOPUŠTAJU reći da 'ne vjeruju u otuđenje od roditelja'. - To nije stvar 'vjerovanja', već je stvar znanja i neznanja.
Čvrsti znanstveni temelji modela 'otuđenja roditelja' koje se temelji na privrženosti prisiljava nevjernike da svoje izjave promijene iz "Ne vjerujem u otuđenje od roditelja" u "Neznalica sam i ne znam o čemu govorim."
Te rečenice imaju vrlo različito značenje.
Ni jedan od konstrukta koji se koriste u modelu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti nije pitanje 'mišljenja'. Sve koji bi htjeli pobijati bilo što u tome modelu jednostavno upućujem na radove koje su napisali John Bowlby, Mary Ainsworth, i Mary Mains; Otto Kernberg, i Theodore Millon, i Aaron Beck; te Salvador Minuchin i Jay Haley. Neka se raspravljaju s njima. Samo primjenjujem ono što ti stručnjaci tvrde.
A ti su autori među vrhunskim i najcjenjenijim stručnjacima psihološke struke. Nema cjenjenijih stručnjaka u njihovim domenama od ovih koje sam upravo naveo. Model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti čvrsto je utemeljen na podlozi uspostavljenih psihologijskih principa i konstrukata.
Zatim postoji i sljedeća skupina vrhunskih stručnjaka, Lyons-Ruth, Fonagy, Sroufe; Stern, Shore, Tronick, Masterson, Bowen, van der Kolk, van IJzendoorn. I oni su među najpriznatijim stručnjacima na svojim područjima. Umjesto da raspravljate s mnom, raspravljajte s njima. Ja samo primjenjujem njihov rad na konstrukt 'otuđenja od roditelja'.
"Pa, Newton, ja jednostavno ne vjerujem u tu gravitaciju za koju ti tvrdiš da postoji."
"Znaš, Galileo, ta tvoja ideja o zemlji koja se okreće oko sunca, zanimljiva mi je, ali nekako u nju ne vjerujem."
To nije nešto u što se vjeruje, to su znanstveno utemeljene činjenice.
'Otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti nije stvar mišljenja. Ono je činjenica.

Promjena paradigme.

Gardnerijanski PAS je tako nevjerojatno slabo utemeljen, tako jednostavno lijen, da ljudima DOPUŠTA da u njega vjeruju ili ne vjeruju.
Rješavanje obiteljske tragedije 'otuđenja od roditelja' previše je važno da bi bilo prepušteno vjerovanju. Naša je odgovornost primijeniti potrebnu profesionalnu strogost koja je nužna za definiranje konstrukta 'otuđenja od roditelja' unutar prihvaćenih i znanstveno utemeljenih konstrukata, tako da se onemogući propitivanje je li to uvjerenje, mišljenje ili činjenica. To je činjenica.
Prva domino pločica koja treba pasti da bi se postiglo rješenje 'otuđenja od roditelja' jest postizanje temeljne promjene paradigme od Gardnerijanskog SOR modela, u model koji se temelji na privrženosti.

Gardnerijanski otpor

Do sad sam bio nježan s Gardnerijanskom skupinom stručnjaka, dopuštao sam im da se postupno upoznaju s nužnom promjenom paradigme. Gardnerijan SOR model mora se maknuti. Mora biti zamijenjen znanstveno utemeljenim modelom konstrukta 'otuđenja od roditelja' koji se temelji na privrženosti, a koji će ciljanom roditelju i djetetetu osigurati neposredno i ostvarivo rješenje.
Gardnerijancima istječe vrijeme. Vrijeme neodlučnosti brzo prolazi. Dolazi vrijeme kad će današnji Gardnerijanci trebati birati svoju paradigmu.
Mogu se prebaciti na paradigmu koja se temelji na privrženosti koja je uspostavljena na prihvaćenim principima profesionalne psihologije te koja će ciljanim roditeljima i djeci osigurati neposredno i ostvarivo rješenje, pomoću,
Uspostavljanja jasnih dijagnostičkih kriterija za dijagnosticiranje 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti,
Uspostavljanja standarda rada koji će obvezivati stručnjake mentalnog zdravlja u smislu traženog znanja, te standarde prakse koja je nužna za njihove profesionalne kompetencije,
Uspostavljanja ovlaštenja stručnjaka za izdvajanje djeteta zbog patologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja od toga roditelja tijekom aktivne faze djetetova tretmana i stabilizacije oporavka,
Ili se i dalje mogu držati Gardnerijanske SOR paradigme. No, koje ona prednosti daje? U trideset je godina propustila ciljanim roditeljima dati ostvariva rješenja, jer oni moraju na Sudu dokazati 'otuđenje od roditelja'. Dijagnostički pokazatelji te paradigme su nejasni i dopuštaju disperziju odgovornosti na oba roditelja. Ne propisuju standarde prakse koji su obvezujući za stručnjake mentalnog zdravlja.
Dakle, zašto bi bilo koji stručnjak mentalnog zdravlja kojem je stalo riješiti noćnu moru ciljanih roditelja i njihove djece, i ako postoji rješenje koje se odmah može realizirati, i dalje ustrajao na zastarjelom i neadekvatnom Gardnerijanskom SOR modelu?
Shvaćam da je teško odreći se nečega čemu smo se priklonili. Trideset su godina Gardnerijanci vodili hrabru borbu za djecu i njihove obitelji. Postali su privrženi paradigmi SOR-a. Ona je služila kao centralna točka njihova profesionalnog života. I sad SOR nestaje sa scene. Ne zato što se odbacuje, već zato što je nebitan. 'Otuđenje od roditelja' rješavat će se bez SOR modela.
Pozivam stručnjake koji su se borili za rješavanje SOR-a da se pridruže novoj paradigmi. Potrebni su nam. Nova paradigma u početku može izgledati zbunjujuće, ali daje velike mogućnosti. Povezivanje 'otuđenja od roditelja' sa sustavom privrženosti otvara široka i duboka područja za razumijevanje.

Rješavanje 'otuđenja od roditelja'

Dok ne riješimo 'otuđenje od roditelja za sve obitelji, nećemo ga moći riješiti ni za jednu određenu obitelj.
Kad se dogodi promjena paradigme, past će prva domino pločica.

PADAJU SLJEDEĆE DOMINE

Problem 'otuđenja od roditelja' ne možemo riješiti ni za jednu obitelj dok ga ne rješimo za sve obitelji. A rješavanje toga problema za sve obitelji, zahtijevat će promjenu paradigme – odmak od Gardnerijanskog SOR modela prema modelu koji se temelji na privrženosti i koji ima svoje temelje u priznatim znanstvenim principima i konstruktima profesionalne psihologije.
Kad padne prva domino pločica, serija domino pločica će slijediti, počev s dijagnozom, nakon čega slijedi zaštitno izdvajanje djeteta, sve do posljednje domino pločice tretmana i ponovnog uspostavljanja djetetova zdravog razvodja.
Ne možemo postići pad domino pločice konačnog povrata djetetova zdravog i normalnog razvoja dok ne padnu prethodne domino pločice.

Druga domino pločica: Dijagnoza i Definirani standardi profesionalnih kompetencija

Odmah s promjenom paradigme (s padom prve domino pločice), past će i druga domino pločica. S promjenom paradigme, tri konačna Dijagnostička pokazatelja 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, odmah postaju operativni (vidi Diagnostic Indicators and Associated Clinical Signs).
Tad ćemo imati jasan i konačni skup dijagnostičkih kriterija za utvrđivanje 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, u svim slučajevima, i za koje će SVI stručnjaci mentalnog zdravlja biti odgovorni.
Profesionalna je odgovornost ključ za postizanje profesionalne kompetentnosti. Time što Gardnerijanski SOR model nije definiran putem prihvaćenih psihologijskih principa i konstrukata, već umjesto toga predlaže 'novi sindrom', SOR model nam ne omogućuju uspostaviti definirane domene znanja ni profesionalne prakse za koje se SVI stručnjaci mentalnog zdravlja mogu smatrati odgovornima.
Budući da se SOR prijedlog 'novog sindroma' oslanja na slabo definirane teorijske temelje, stručnjacima mentalnog zdravlja je dopušteno reći, "Ja ne vjerujem u otuđenje od roditelja" i to je prihvatljivo. Stručnjaci mentalnog zdravlja imaju slobodu prihvatiti ili ne prihvatiti taj predloženi 'novi sindrom' SOR, tako da je i "otuđenje od roditelja ne postoji" prihvatljivo. Možda pokazuje neznanje, ali je prihvatljivo.
Model koji se temelji na privrženosti to rješava. U cjelosti je definiran unutar standardnih i znanstveno priznatih profesionalnih konstrukata i principa. Prihvaćanje paradigme koja se temelji na privrženosti nije pitanje vjerovanja, ono se očekuje.
Štoviše, Dijagnostički pokazatelji 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti su dihotomni, što znači da je 'otuđenje od roditelja' ili prisutno ili nije prisutno. Nema sivih područja. To znači da stručnjaci mentanog zdravlja više ne mogu izbjegavati utvrđivanje patologije pripisujući i prebacujući 'zajedničku odgovornost' na oba roditelja. Dijagnostička prisutnost 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti JEDINO je rezultat poremećenih roditeljskih postupanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Kad su tri Dijagnostička pokazatelja 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti evidentna, ciljani roditelj NIJE odgovoran za nastanak bilo kojeg aspekta djetetovih simptoma.
Tri Dijagnostička pokazatelja 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti zasnovana su isključivo na ispoljenim djetetovim simptomima,
Ne trebamo procjenjivati narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Karakteristike djetetovih simptoma daju sve konačne dokaze koji su potrebni za utvrđivanje uzroka djetetovih simptoma, tj poremećenih patogenih postupaka narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Ovo je važno. Pomoću Dijagnostičkih pokazatelja, ne dokazujemo 'otuđenje od roditelja', već dokazujemo 'patogeno roditeljstvo' (pato=patologija; geno=geneza, stvaranje). Patogeno je roditeljstvo stvaranje značajne psihopatologije u djeteta, putem pogrešnih i poremećenih roditeljskih postupaka.
Naš jedini dijagnostički fokus je na ispoljenim djetetovim simptomima, kad ukazuju na karakterističnu patologiju koja može SAMO biti proizvod jako patogenog roditeljstva od strane navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu i kad su ispoljeni simptomi sukladni Dijagnostičkim pokazateljima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Kad su sva tri Dijagnostička pokazatelja prisutna, SVI će stručnjaci mentalnog zdravlja postaviti istovjetnu dijagnozu u vezi s 'otuđenjem od roditelja' ako budu imali iste kliničke podatke. To više nije pitanje vjerovanja ili mišljenja. To postaje očekivanje od kompetentne profesionalne prakse.
Ako stručnjak mentalnog zdravlja ne postavi točnu dijagnozu usprkos prisutnosti tri konačna Dijagnostička pokazatelja, tad će se stručnjaka mentalnog zdravlja moći smatrati odgovornim za pogrešno postavljenu dijagnozu.
Uspostavljajući jasne domene znanja i profesionalne ekspertize potrebne za rad s ovom 'specijalnom populacijom' djece i obitelji, možemo eliminirati uključivanje nekompetentnih stručnjaka mentalnog zdravlja. Samo će onima koji posjeduju potrebno profesionalno znanje i ekspertizu koja je potrebna za kompetentno postavljanje dijagnoze i tretman ove specijalne populacije djece i obitelji, biti dopušteno raditi s ovom skupinom djece i obitelji.
Ako namjeravate raditi u području 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, MORATE znati što radite. To nije prijedlog, već zahtjev.
Čim imamo profesionalno postavljenu dijagnozu za konstrukt 'otuđenja od roditelja', mentalno zdravlje može početi govoriti ujedinjenim glasom. Podjele u mentalnom zdravlju koje je stvorila kontroveza oko Gardnerijanskog SOR konstrukta, završit će.
Obje su strane u debati bile u pravu.
Gardner je bio u pravu, postoji klinička pojava koja uključuje induciranje djeteta da odbije odnos s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem,
I TAKOĐER...
Kritičari su bili u pravu, Gardnerovoj definiciji SOR-a nedostajala je potrebna znanstvena utemeljenost u priznatim psihologijskim principima i konstruktima.
Padom druge domino pločice, mentalno zdravlje ujedinjuje se i za jasno definirane domene znanja i profesionalne prakse za prepoznavanje profesionalnih kompetencija pri dijanosticiranju i tretmanu ove 'specijalne populacije' djece i obitelji. SVI će se stručnjaci mentalnog zdravlja smatrati odgovornima.

Treća domino pločica: Izdvajanje radi zaštite

Nakon druge domino pločice, pada i treća domino pločica. U svakom slučaju dijagnosticiranog 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, profesionalno odgovorni tretman ZAHTIJEVA da se dijete, radi zaštite, izdvoji od patogenog roditeljstva navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze tretmana djeteta i perioda stabilizacije njegova oporavka.
Ovo je zahtjev koji se odnosi na tretman u svakom slučaju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Budući da će svi terapeuti koji pružaju tretman u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti imati priznate profesionalne kompetencije i ekspertizu, ni jedan terapeut nigdje neće tretirati 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti prije nego što postigne izdvajanje djeteta radi zaštite od patogenog roditeljstva navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog roditelja) s kojim je dijete u savezu.§
Kad mentalno zdravlje progovori jedinstvenim glasom, Sud će biti u stanju djelovati s odlučnom jasnoćom koja je potrebna za rješavanje 'otuđenja od roditelja'.
Tad će Sud imati dvije mogućnosti. Ili će narediti izdvajanje djeteta od patogenog roditelja tijekom aktivne faze djetetova tretmana i perioda potrebnog za stabilizaciju oporavka ili će dijete prepustiti psihopatologiji.
No, to nije sve. Kad su prisutna tri Dijagnostička pokazatelja, standardi profesionalne prakse zahtijevat će da kliničku dijagnozu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti mora postaviti stručnjak mentalnog zdravlja. Sad navodnici oko 'otuđenja od roditelja' postaju relevantni. Kliničke dijagnoze 'otuđenja od roditelja' nema u DSM-5, već će to biti Poremećaj prilagodbe, i dodatna dijagnoza
V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.
Ovo su poveznice:
Prisutnost tri dijagnostička pokazatelja zahtijeva klničku dijagnozu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Klinička dijagnoza 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti pokreće DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.
DSM-5 dijagnoza V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno, zahtijeva zaštitu djeteta od strane stručnjaka mentalnog zdravlja.
Stručnjak mentalnog zdravlja izvršava svoju dužnost da štiti dostavljajući odgovarajućoj instituciji izviješće o zlostavljanju djeteta.
U početku službe centara za socijalnu skrb koje dobiju takva izviješća neće znati što činiti s njima. Imat će tri mogućnosti:
1. Ignorirati izviješće. Nije vjerojatno da će odabrati takvu reakciju.
2. Prihvatiti dijagnozu koju su postavili stručnjaci mentalnog zdravlja i primjereno odgovoriti na način da dijete izdvoje iz skrbi navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu i predaju ga na skrb ciljanog roditelja, čime provode izdvajanje radi zaštite, koje je potrebno za tretman 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, a da pritom ciljani roditelj ne mora provesti godine skupog parničenja pokušavajući na Sudu dokazati 'otuđenje od roditelja'.
3. Provesti vlastitu nezavisnu analizu.
Ako izaberu opciju 3, tad će svi koji vrše analizu trebati naučiti o 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti, čime će se još više eliminirati profesionalno neznanje i nekompetenciju u radu s ovom 'specijalnom populacijom djece i obitelji.
Kad jednom steknu potrebna znanja, primjenjivat će isti dijagnostički standard, tri konačna Dijagnostička pokazatelja 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ako su ti Dijagnostički pokazatelji prisutni, stručnjak će potvrditi dijagnozu Psihičko zlostavljanje djeteta o kojoj su ga već izvijestili stručnjaci mentalnog zdravlja, i djelatnici centara za socijalni rad će tad izdvojiti dijete od navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja te ga predati na skrb i zaštitu zdravom i normalnom roditelju, sve bez parničenja u pravosudnom sustavu.
Ako bi sud analizirao odluke centra za socijalnu skrb, tad bi dobio dvije nezavisne DSM-5 dijagnoze Psihičko zlostavljanje djeteta, Potvrđeno, jednu koju je napisao specijalist mentalnog zdravlja, i drugi koji je sačinjen u centru za socijalnu skrb.
Dvije nezavisno postavljene DSM-5 dijagnoze Psihičkog zlostavljanja djeteta, Potvrđeno, dovoljan su razlog za izdvajanje djeteta od patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja, tako da dijete može biti zaštićeno tijekom perioda aktivnog tretmala i stabilizacije oporavka u skrbi normalnog roditelja.
Kad su djetetovi simptomi izliječeni, patogeno se roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog) roditelja može ponovno uvesti uz nadzor da se simptomi ne bi opet pojavili.
Ako se simptomi koji su nestali i dijete je stabilizirano, nakon ponovnog uvođenja roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja vrate, tad je potreban novi period izdvajanja djeteta radi zaštite uz uvođenje nadzora nad kontaktima djeteta i patogenog roditelja.
Kad mentalno zdravlje progovori jedinstvenim glasom, pravosuđe će biti u stanju djelovati s odlučnom jasnoćom koja je potrebna za rješavanje 'otuđenja od roditelja'.

Četvrta domino pločica: Tretman

Nakon treće, past će i četvrta domino pločica.
Moja je prva knjiga o promjeni paradigme. Ta domino pločica pada. Moja je druga knjiga o dijagnozi, pa će i druga domino pločica početi padati. Moja će treća knjiga biti o tretmanu**, te će i posljednja domino pločica početi padati.
Tretman je nauzbudljiviji.
Optimističan sam, uvjeren sam da ćemo kad dođemo do te faze rješenja biti u stanju ukloniti djetetove simptome (uz izdvajanje djeteta radi zaštite), unutar nekoliko dana. Dana.
I dalje ćemo trebati izvjestan period razdvojenosti djeteta od patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja da bi se djetetov oporavak stabilizirao. Ali sam siguran da možemo postići inicijalno rješenje djetetovih simptoma unutar nekoliko dana.

Rješenje

Moramo postići rješenje za sve obitelji, ili nećemo postići rješenje ni za jednu obitelj.
Rješenje zahtijeva pad nekoliko domino pločica, od kojih je prva promjena paradigme od Gardnerijanskog SOR-a prema modelu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, koji se u cjelosti temelji na standardnim i priznatim psihološkim principima i konstruktima.
Hoće li za pad prve domino pločice biti potrebna jedna ili deset godina, to ovisi o zajedničkoj aktivnosti ciljanih roditelja.
______________________________



¨ SOR = sindrom otuđenja od roditelja.
¨¨ Na primjerima koji nisu sustavno znanstveno obrađeni.
* O sustavu privrženosti možete pročitati i rad na sljedećoj poveznici: http://www.psychology.sunysb.edu/attachment/online/inge_origins.pdf
§ Stručnjaci su suglasni da tretman djeteta koje je i dalje izloženo patologiji patogenog roditelja, djetetu iznimno šteti (Warshak, Woodall, Kruk).
** U vrijeme kad je ovaj tekst pisan te knjige još nisu bile izašle iz tiska. U međuvremenu su objavljene i dostupne su na Amazonu. Po jedan je primjerak u posjedu Udruge Dijete-razvod i moguće ga je dobiti na uvid.