petak, 8. travnja 2016.

Postavljanje dijagnoze 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti

Primam brojne upite za pomoć. Profesionalni standardi ponašanja spriječavaju me u komentiranju specifičnosti pojedinačnih slučajeva. Međutim, dinamika odnosa u slučajevima patogenog roditeljstva pri procesu 'otuđenja djeteta od roditelja' izrazito je slična u svim obiteljima, zato što im je uzrok u istom tipu roditeljske psihopatologije (narcisoidni poremećaj ličnosti s karakteristikama graničnog poremećaja ličnosti koji se dekompenziraju pogubnim uvjerenjima u vezi s potencijalom za zlostavljanje djeteta u ciljanog/odbačenog roditelja).
Nedavno sam primio sljedeće pitanje od jednog roditelja i mislim da bi moj odgovor tom roditelju mogao pomoći drugim roditeljima (i stručnjacima mentalnog zdravlja).
"Dr Childress, koje mjerne instrumente koristite pri utvrđivanju mogućnosti da se radi o dinamici otuđenja djeteta od roditelja? Trebate li razgovarati s djetetom?"


Procjena 'otuđenja djeteta od roditelja' (tj. patogenog roditeljstva) uključuje klinički intervju prvenstveno djeteta, ali također i ciljanog roditelja i djeteta. Dodatni razgovor s 'roditeljem otuđiteljem' može pomoći radi potvrde dijagnoze, ali nije nužan za postavljanje dijagnoze 'patogenog roditeljstva' povezanog s procesima 'otuđenja djeteta od roditelja' (patogeni: 'pato' = patologija; 'geni' = geneza, stvaranje; patogeno roditeljstvo jest stvaranje patologije u djeteta putem visoko aberantnih i iskrivljenih roditeljskih ponašanja).
Model 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti dijagnosticira se temeljem prisutnosti tri različita simptoma koji se prikazuju u kliničkoj slici djetetovih simptoma:
1. Potiskivanje normalnog funkcioniranja djetetova sustava privrženosti u odnosu na jednog roditelja, što uključuje i 'prekid' odnosa djeteta s tim roditeljem.
2. Pristustvo specifičnog skupa narcisoidnih i graničnih poremećaja osobnosti u kliničkoj slici djeteta, a koji uključuje:
a.) Grandioznost: Grandiozne prosudbe o roditelju pri kojima dijete sebe vidi na visokoj poziciji u obiteljskoj hijerargiji, koja je iznad pozicije ciljanog-odbačenog roditelja, tako da se dijete osjeća ovlaštenim da može suditi roditelju:
c.) Povlaštenost: Osjećaj povlaštenosti pri čemu dijete smatra da sve njegove/njezine želje trebaju biti ispunjene na zadovoljstvo samog djeteta i, ako ciljani-odbačeni roditelj ne ispuni djetetova povlaštena očekivanja na puno zadovoljstvo djeteta, tad dijete smatra opravdanim provesti nad tim roditeljem osvetničku kaznu zbog njegova neuspjeha;
d.) Nabusita arogancija: Nabusito i arogantno ponašanje s prijezirom u vezi s pretpostavljenom roditeljskom (i osobnom) neadekvatnošću ciljanog/odbačenog roditelja;
e.) Nedostatak empatije: Potpuni nedostatak uobičajene razine empatije i suosjećanja za osjećaje ciljanog-odbačenog roditelja;
a.) Splitting: Ekstremna percepcija odnosa djeteta sa svakim od roditelja, pri čemu dijete pretjerano idealizira jednog roditelja kao potpuno krasnog, savršenog roditelja, dok drugog vidi kao potpuno lošeg, groznog i pokvarenog.
3. Čvrsti i lažni sustav uvjerenja kojeg se dijete nepopustljivo drži (tj. deluzije) u vezi s temeljnom neadekvatnošću ciljanog-odbačenog roditelja kojeg dijete obično opisuje kao 'zlostavljača' (uobičajene optužbe su da je neadekvatno roditeljstvo ciljanog-odbačenog roditelja emocionalno zlostavljačko).
U ovoj specifičnoj skupini 3 simptoma koji su prisutni u kliničkoj slici djeteta, jedini mogući izvor ove skupine simptoma jest patogeno roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog) 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu, koje je u shemi obiteljskih odnosa. Ova specifična skupina simptoma NE MOŽE nastati autentično unutar djetetova nervnog sustava. Ovu specifičnu skupinu simptoma dijete može steći jedino temeljem patogenog roditeljstva koje pruža 'odabrani' roditelj s kojim je dijete u savezu.
Jedan od ključnih dijagnostičkih kriterija jest broj 3, prisutnost lažnog sustava uvjerenja – deluzija u vezi s temeljnom neadekvatnošću ciljanog-odbačenog roditelja. Da bismo utvrdili stanje temeljem ovog trećeg kriterija, da djetetova uvjerenja o roditeljskom ponašanju ciljanog-odbačenog roditelja nisu utemeljena u stvarnosti, roditeljska ponašanja toga roditelja moraju se klinički procijeniti. To podrazumijeva zajedničke sastanke s tim roditeljem i djetetom, pri čemu se procjenjuju roditeljska ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja, i djetetovih reakcija na roditeljska ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja.
Ako su roditeljska ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja u širokim okvirima normale (tj. nema naznaka alkoholizma, kronične uporabe droga, ekscesivne disregulacije ljutnje, obiteljskog nasilja, teško narušenih načina komunikacije), tad se ponašanja ciljanog/odbačenog roditelja ne mogu opravdano smatrati uzrokom nastanka konstelacije djetetovih simptoma koji uključuju gore navedene značajke. Patologija mora imati uzrok u aberantnom i iskrivljenom roditeljstvu drugog, 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu.
Nema alternativnog objašnjenja za prisutnost te specifične skupine simptoma u kliničkoj slici djeteta. Ta specifična skupina simptoma NE MOŽE nastati sama po sebi, temeljem autentičnog funkcioniranja djetetova nervnog sustava. Ta specifična skupina simptoma MORA biti inducirana putem interpersonalnih procesa – tj. putem patogenog roditeljstva.
Ako se procijeni da su roditeljska ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja unutar široko postavljenog okvira normale (uz dužno poštovanje široke palete roditeljskog ponašanja u normalnim obiteljima, i uz dužno poštovanje roditeljskih prerogativa pri uspostavljanju obiteljskih vrijednosti putem prihvatljivog nametanja roditeljskog autoriteta, vodstva i discipline), tad prisutnost te skupine simptoma u kliničkoj slici djeteta MORA biti inducirana putem patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu. Nema drugog objašnjenja za izvor te specifične skupine simptoma u djeteta.
Dijagnoza se postavlja temeljem kliničkog intervjua djeteta i ciljanog-odbačenog roditelja. Ako 'odabrani' roditelj s kojim je dijete u savezu pristane na klinički intervju, to može potvrditi dijagnozu, ali nije nužno za postavljanje dijagnoze.

Prateći klinički znaci:

Dijagnoza 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, uspostavlja se SAMO na prisutnosti triju gore navedenih dijagnostičkih pokazatelja prisutnih u kliničkoj slici djeteta. Dodatni znaci za potvrdu dijagnoze obično su također prisutni i, iako nisu nužni za dijagnozu, ovi dodatni 'prateći klinički znaci' mogu poslužiti za potvrdu kliničkih dokaza potrebnih za postavljanje dijagnoze.
1) Slušajte dijete: Roditelj koji je u savezu s djetetom, patološki roditelj, potvrđuje frazu "...slušajte dijete…" – kao "Ja samo slušam dijete" – "vi [tj. terapeuti, odvjetnici, itd.] trebate samo slušati dijete" – "zašto nitko ne sluša dijete." Ovu frazu patološki roditelj koji je u savezu s djetetom koristi zbog potrebe da djetetu da moć, kako zato da iskoristi djetetovo izraženo odbacivanje drugog roditelja, tako i zbog specifične osobne potrebe da mu da moć radi naročite psihološke dinamike patološkog roditelja s kojim je dijete u savezu (uključujući i narativ vlastitog ponovnog proživljavanja traume iz vlastitog djetinjstva). Ostale verzije ovoga nastojanja da se djetetu dade moć jest kad patološki roditelj s kojim je dijete u savezu zagovara da bi "djetetu trebalo dopustiti da odluči" hoće li ili neće provoditi vrijeme s ciljanim-odbačenim roditeljem i nastojanje patogenog roditelja s kojim je dijete u savezu da dijete svjedoči na Sudu. Sržna je potreba da djetetu da moć.
2) Eksploatacija djetetovih simptoma: Eksploatacija djetetovih simptoma od strane patogenog roditelja s kojim je dijete u savezu, a radi ograničavanja, uništavanja i poništavanja mogućnosti ciljanog-odbačenog roditelja da razvija odnos s djetetom.
3) Zaštita djeteta: Patogeni roditelj u savezu s djetetom predstavlja se u ulozi 'zaštitnika' djeteta od zlostavljanja (najčešće emocionalnog) od strane ciljanog-odbačenog roditelja. Potreba da 'zaštiti dijete' može dostići gotovo razinu opsesije.
4) Selektivna roditeljska nekompetentnost: Patogeni roditelj s kojim je dijete u savezu, predstavlja se selektivno nekompetentnim, najčešće koristeći frazu "...što mogu, ne mogu dijete natjerati na...xyz", – npr."Ja djetetu kažem da mora provoditi vrijeme s drugim roditljem, ali što mogu, ne mogu dijete natjerati da ode drugom roditelju, ako dijete to ne želi". – "Ja djetetu kažem da mora surađivati s drugim roditeljem, ali što mogu, ne mogu dijete natjerati da se lijepo ponaša prema drugom roditelju. Ja nisam s njima, kako trebam natjerati dijete da se lijepo ponaša s drugim roditeljem?" Narcisoidni/(granični) roditelj može iskorištavati simptome djeteta.
5) Opravdavanje  – "Točno znam kako se dijete osjeća…": Selektivna nekompetentnost patogenog roditelja koji je u savezu s djetetom često je praćena izjavama o navodnom 'razumijevanju' za neprijateljstvo i odbijanje drugog roditelja od strane djeteta – "Govorim djetetu da treba surađivati s drugim roditeljem, ali što mogu, ne mogu natjerati dijete na suradnju, nisam s njima. I, zapravo, točno znam kako se dijete osjeća. Drugi se roditelj ponašao upravo istovjetno tijekom našeg braka."
6) Tipične pritužbe: Tipične pritužbe na ciljanog-odbačenog roditelja jesu:
a) Neosjetljiv je na djetetove potrebe: ciljani-odbačeni roditelj ne 'sluša dijete' na odgovarajući način;
b) Previše je krut, nefleksibilan i kontrolirajući: ciljanom-odbačenom roditelju uvijek sve mora biti kako on/a hoće.
c) Problemi s kontrolom ljutnje: ciljani-odbačeni roditelj ima problema s kontrolom ljutnje;
d) Sebičnost ciljanog-odbačenog roditelja i opsjednutost sobom: ova optužba obuhvaća "ne sluša dijete" i "uvijek sve mora biti kako on/a hoće".
7) Nepoštovanje sudskih odluka: Patogeni roditelj s kojim je dijete u savezu pokazuje nonšalatno nepoštovanje autoriteta sudskih odluka, tako da se ciljani-odbačeni roditelj stalno mora obraćati Sudu radi ovrhe sudskih odluka. Ovo je izraz narcisoidnih procesa osobnosti patogenog roditelja koji je u savezu s djetetom. Narcisoidne osobe ne prepoznaju (tj. ne registriraju) konstrukt 'autoriteta' – samo moć da ih se natjera. Za narcisoidnu osobu, konstrukt 'autoriteta' (poput autoriteta Suda) jest sinonim s moći da ih se natjera. Ako ih Sud ne natjera, tad Sud, u svijesti narcisoidne osobe, nema autoriteta.
Bilješka o 'splittingu'
Simptom 'splittinga' se u djeteta često manifestira kao 'neoprostiva uvreda' pri kojoj dijete ustraje na tomu da neki propust roditelja opravdava djetetovo odbacivanje toga roditelja. Jedan od vodećih autoriteta na području procesa graničnog poremećaja ličnosti (narcisoidnost je podskupina organizacije graničnog poremećaja ličnosti), Marsha Linehan, opisuje ovu 'neoprostivu uvredu' kao značajku splittinga:
"Oni tendiraju viđenju stvarnosti u polariziranim kategorijama 'ili-ili' umjesto 'i-i' unutar vrlo čvrstog referentnog okvira. Npr., nije neobično da takvi pojedinci vjeruju da i najmanja mana čini nemogućim da osoba bude 'dobra' iznutra. Njihov kruti kognitivni stil dalje ograničava njihove sposobnosti stvaranja buduće promjene i tranzicije, što rezultira osjećajima bivanja u neprekidno bolnoj situaciji. Stvari koje su jednom definirane, ne mijenjaju se. Kad npr. osoba jednom pokaže 'manjkavost', ta osoba zauvijek ostaje 'manjkava'." (Linehan, 1993, str. 35; podebljavanje dodano). Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of borderline personality disorder.  New York, NY: Guilford
Američka udruga psihijatara (The American Psychiatric Association) (2000) definira splitting kao:
"Splitting: Osoba se nosi s emocionalnim sukobom ili unutarnjim ili vanjskim stressorima na način da razdvaja suprotna afektivna stanja i ne uspijeva integrirati pozitivne i negativne kvalitete sebe ili drugih u povezane predstave. Time što ne može doživjeti ambivalentne afekte istodobno, uravnoteženiji stavovi i očekivanja od sebe ili drugih isklučeni su iz emocionalne svijesti. Slike sebe i drugih variraju između polariziranih suprotnosti: krajnje pun ljubavi, moćan, vrijedan, njegujući i ljubazan – ili krajnje loš, pun mržnje, ljutit, destruktivan, odbijajući ili bezvrijedan" (str. 813, podebljavanje dodano). Američka udruga psihijatara (The American Psychiatric Association) (2000). Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja (Revidirano 4. izd.).
Splitting je karakteristična osobina kako narcisoidne, tako i granične organizacije ličnosti, zato što su oba ova tipa ličnosti različite vanjske ekspresije istih temeljnih struktura, "Splitting je simptom koji se nalazi kako u graničnim tako i u narcisodinim poremećajima ličnosti." (Siegel, 2006, str. 419). Siegel, J.P. (2006). Dyadic splitting in partner relational disorders. Journal of Family Psychology, 20(3), 418–422.
" Često se smatra da je splitting ključan element patološke narcisoidnosti" (Watson & Biderman, 1993, str. 44). Watson P. J. and Biderman, M.D. (1993).
Narcissistic personality inventory factors, splitting, and self-consciousness. Journal of Personality Assessment, 61 (1), 41-57.
Craig Childress, Psy.D. Licensed Clinical Psychologist, CA PSY 18857
______________________________________________________

Nema komentara:

Objavi komentar