nedjelja, 25. rujna 2016.

Razlikovanje autentičnog sukoba roditelj-dijete od onoga pri kojem roditelj s kojim je dijete u savezu istura dijete radi vlastite koristi

C. A. CHILDRESS, Psy.D.,
LICENSED CLINICAL PSYCHOLOGIST, PSY 18857
219 N. INDIAN HILL BLVD., STE. 201 • CLAREMONT, CA 91711 • (909) 821-5398
____________________________________________________________________
Kontrola podražaja i identificiranje sukoba roditelj-dijete
Autentičnost sukoba roditelj-dijete procjenjuje se pomoću psihologijskog konstrukta "kontrola podražaja":
U Wikipediji piše: "Kontrola podražaja" postoji kad se neki organizam u prisutnosti datog podražaja ponaša na jedan način, a u njegovoj odsutnosti, na drugi. Npr., prisutnost znaka stop povećava vjerojatnost da će doći do kočenja."
Kako je navedeno u definiciji, konstrukt kontrole podražaja, uglavnom se objašnjava prema analogiji sa semaforom u prometu (tj. podražajem). Naše je ponašanje u prometu pod kontrolom podražaja semafora; ako je svjetlo – podražaj – zeleno, onda vozimo, ako je crveno, stajemo.
Kontrola podražaja: Kad se podražaj promijeni, naše se ponašanje mijenja.
U situaciji autentičnog sukoba roditelj-dijete, ponašanje djeteta je pod kontrolom podražaja roditeljskog ponašanja. Ako promijenimo ponašanje roditelja, vidjet ćemo odgovarajuću promjenu ponašanja djeteta, zato što je ponašanje djeteta pod kontrolom podražaja roditeljskog ponašanja.
U situaciji neautentičnog sukoba roditelj-dijete, ponašanje djeteta nije pod kontrolom podražaja roditelja s kojim je dijete u sukobu. To znači da, ako promijenimo ponašanje roditelja, ponašanje djeteta ostaje nepromijenjeno. To bi predstavljalo jaki klinički dokaz da sukob roditelj-dijete nije autentičan.
Dvije su moguće hipoteze za neautentični sukob roditelj-dijete pri kojem ponašanje djeteta nije pod kontrolom podražaja ponašanja roditelja s kojim je dijete u sukobu:
1. Temeljna djetetova ranjivost: Dijete može biti uzrok sukoba roditelj-dijete zato što neka temeljna ranjivost djeteta, poput autizma ili poremećaja pažnje s hiperaktivnošću, ili senzo-motoričkih deficita dovodi do sukoba roditelj-dijete.
U takvoj situaciji tretman se sastoji u mijenjanju ponašanja roditelja da bi postao osjetljiviji na djetetove temeljne ranjivosti (npr., možemo raditi s roditeljem na tome da uspostavi sustav nagrađivanja za djetetovo pozitivno ponašanje). Kad to učinimo, vidjet ćemo odgovarajuće promjene u ponašanju djeteta zato što ćemo time postići kontrolu podražaja ponašanja djeteta.
2. Među-generacijski savez: Druga je mogućnost kojom se može objasniti odsutnost kontrole ponašanja od strane roditelja ta da je dijete triangulirano u supružnički sukob putem stvaranja među-generacijskog saveza s jednim roditeljem, a protiv drugog roditelja.
U tom slučaju sukob djeteta s ciljanim roditeljem inducira i podržava roditelj s kojim je dijete u među-generacijskom savezu, tako da je kontrola podražaja za sukob djeteta s ciljanim roditeljem u vlasti roditelja s kojim je dijete u savezu.
Kad je kontrola podražaja za sukob djeteta s jednim roditeljem u vlasti drugog roditelja (tj. kad je prisutan međugeneracijski savez djeteta s tim drugim roditeljem) tad promjena ponašanja ciljanog roditelja nema utjecaja, ponašanje djeteta ostat će nepromijenjeno. Možemo promijeniti svjetlo na semaforu zauvijek i to neće utjecati na promjenu našeg ponašanja u prometu, ako naše ponašanje nije pod kontrolom podražaja semafora.
Slično tomu, ako ponašanje djeteta nije pod kontrolom podražaja ponašanja ciljanog roditelja s kojim je dijete u sukobu, tad možemo mijenjati ponašanje toga ciljanog roditelja zauvijek, bez ikakve promjene u ponašanju djeteta. Da bi tretman bio uspješan, potrebno je ispravno prepoznati odakle potječe kontrola podražaja za ponašanje djeteta i nakon toga mijenjati podražaj da bi se promijenilo i ponašanje djeteta.
U među-generacijskom savezu, kontrola podražaja sukoba djeteta s ciljanim roditeljem je skrivena i prešutna podrška tome sukobu od strane roditelja s kojim je dijete u među-generacijskom savezu. Zato, da bismo riješili sukob djeteta s ciljanim roditeljem, terapija mora promijeniti podražaj (i skrivenu i prešutnu podršku) koju dijete prima od roditelja s kojim je u savezu.
Uobičajena strategija tretmana jest razotkrivanje skrivenog među-generacijskog saveza djeteta s jednim roditeljem i postizanje da se taj (prikriveni) savez otvoreno prizna kao odgovoran za sukob djeteta s ciljanim roditeljem. Nakon toga nastojimo da roditelj s kojim je dijete u savezu oslobodi dijete od među-generacijskog saveza, čime dopušta djetetovu ponašanju da ponovno bude pod kontrolom podražaja od strane ciljanog roditelja.
Ako roditelj s kojim je dijete u savezu ne priznaje savez ili ne oslobodi dijete od saveza, tad tretman postaje krajnje neučinkovit. Napori da se dijete vrati normalnom ponašanju naići će na jednak ili veći pritisak roditelja s kojim je dijete u savezu na dijete da bi dijete zadržalo simptome sukoba s ciljanim roditeljem. Tretman koji ne uključuje oslobađanje djeteta iz među-generacijskog saveza time će dijete pretvoriti u 'psihološko bojno polje' između ciljeva terapije da povrati zdrav, normalni razvoj djeteta i ciljeva roditelja s kojim je dijete u savezu da produlji djetetove simptome odbacivanja ciljanog roditelja.
Pretvaranje djeteta u 'psihološko bojno polje' između ciljeva terapije i ciljeva roditelja s kojim je dijete u savezu, bit će psihološki štetno za dijete. Zato se terapija treba prekinuti, sukladno Standardu 10.10. Etičkog kodeksa APA* koji zahtijeva prestanak terapije za koju nije vjerojatno da će biti učinkovita ili koja će biti štetna. Terapija se može nastaviti kad se uspostave primjerene zaštitne mjere koje će dijete zaštititi od pretvaranja u 'psihološko bojno polje'.
Izvrnuta hijerarnija
Osim nedostatka kontrole podražaja u odnosu na ponašanje djeteta, jedan od osobito izraženih simptoma koji ukazuju na među-generacijski savez jest 'izvrnuta obiteljska hijerarhija', u kojoj je dijete uzdignuto i povlašteno u obiteljskoj hijerarhiji te je u poziciji da sudi roditelju.
U zdravim obiteljskim hijerarhijama, roditelji su ti koji vode obitelj i od djece se očekuje da pokažu suradljivost s roditeljima primjereno dobi. U zdravim obiteljima, roditelji prosuđuju ponašanje djeteta kao primjereno ili neprimjereno i određuju posljedice koje se temelje na tim prosudbama. To se naziva roditeljstvo.
U izvrnutoj obiteljskoj hijerarhiji, djeca su unutar obiteljske dinamike uzdignuta na poziciju prosudbe o roditelju. Djeca u izvrnutoj obiteljskoj hijerarhiji kažnjavaju roditelja temeljem svoje prosudbe o propustima toga roditelja. Povlaštenost djeteta na takvu poziciju nastaje zato što dijete crpe snagu i podršku iz među-generacijskog saveza s jednim roditeljem. Izvrnuta obiteljska hijerarija u kojoj je dijete povlašteno suditi o adekvatnosti roditelja predstavlja snažan klinički pokazatelj među-generacijskog saveza s jednim roditeljem kao razlogom za sukob djeteta s drugim roditeljem.
Nepoštovanje sudskih odluka: Djetetovo nepoštovanje sudskih odluka također može biti simptom povlašetnosti djeteta u obiteljskoj hijerarhiji (društvenoj hijerarhiji) putem među-generacijskog saveza s jednim, a protiv drugog roditelja. U tom se savezu dijete osjeća povlaštenim nepoštovati odluke Suda u vezi s kontaktima s drugim roditeljem.
U nekim slučajevima ova povlaštenost u obiteljskoj hijerarhiji može biti rezultat roditeljskog odustajanja od autoriteta (što se ponekad vidi u roditelja maloljetnih delinkvenata; DSM-5 Poremećaj odnošenja). U tim slučajevima dijete pokazuje niz antisocijalnih ponašanja, poput krađe, napada i zloporabe droga. Međutim, kad dijete koje se inače tako ne ponaša u školi i s navodno** 'odabranim' roditeljem, tad selektivno nepoštovanje odluke Suda jest izraziti klinički dokaz među-generacijskog saveza s navodno 'odabranim' roditeljem koji prešutno podržava djetetovo nepoštovanje odluke Suda.
Karakteristika koja ukazuje na takvu prešutnu podršku roditelja s kojim je dijete u među-generacijskom savezu jest da djetetovo nepoštovanje odluke Suda koristi roditelju s kojim je dijete u savezu. Kad se radi o maloljetničkoj delinkvenciji, djetetovo nepoštovanje odluke Suda donosi korist samo djetetu (poput krađe ili zastrašivanja drugih), ali ne i roditelju.
Poništavanje roditeljstva: U nekim slučajevima povlaštenosti djeteta u obiteljskoj hijerarhiji, djetetov status iznad statusa ciljanog roditelja dostiže takvu razinu da poništava status toga roditelja. U tim će slučajevima dijete prestati koristiti nazive 'mama' ili tata' i služit će se imenom roditelja kad govori o njemu. Tako će, primjerice, umjesto da kaže:
"Tata mi je rekao da pospremim sobu."
dijete upotrijebiti ime toga roditelja i reći:
"Michael mi je rekao da pospremim sobu."
To korištenje imena roditelja je simptomatični pokazatelj poništenja roditelja kao roditelja i odražava psihološko izjednačavanje djeteta s roditeljem u obiteljskoj hijerarhiji. Poništavanje roditelja kao roditelja rezultat je djetetova postavljanja na poziciju iznad roditelja u obiteljskoj hijerarhiji. To je značajan klinički dokaz među-generacijskog saveza s navodno 'odabranim' roditeljem koji, u izvrnutoj obiteljskoj hijerarhiji, dijete povlašćuje i izdiže u odnosu na drugog roditelja.
Selektivna nesposobnost roditelja
Treći dijagnostički pokazatelj među-generacijskog saveza je prisutnost selektivne nesposobnosti u roditelja s kojim je dijete u savezu. Taj roditelj nije u stanju osigurati primjereno roditeljsko vođenje i disciplinu kad se radi o sukobu djeteta s drugim roditeljem. Tipično će ta selektivna roditeljska nesposobnost isturiti dijete i naglasiti djetetove "odluke" u vezi sa sukobom s drugim roditeljem, te će se pokazati u nekoj varijanti sljedećih iskaza:
"Što ja mogu? Ne radi se o meni, dijete je to koje... xyz-"
Ova vrsta izjava pokazuje selektivnu nesposobnost roditelja i odricanje od roditeljskog vođenja. Najčešće je praćena naizgled nemoćnim roditeljskim prikazivanjem navodne podrške drugom roditelju, čime razotkriva potpunu navodnu nesposobnost roditelja s kojim je dijete u savezu da utječe na promjenu ponašanja djeteta:
"Kažem mu da pokuša biti s drugim roditeljem (ići na susrete), ali što mogu? Ne mogu dijete prisiljavati."
Karakteristično korištenje izraza 'prisiljavati' kad spominje suradnju djeteteta sa sobom kao navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu, simptomatično otkriva prikazivanje selektivne bespomoćnosti i nedostatka roditeljskih kompetencija time što je ovlastio dijete da donosi odluke (tj. isturio dijete ispred sebe). Dijete u takvoj situaciji najčešće surađuje s roditeljem s kojim je u savezu i u svim drugim uputama toga roditelja, ali pokazuje selektivni neposluh navodnih želja roditelja s kojim je u savezu da "pokuša biti s drugim roditeljem", upravo u toj konkretnoj situaciji.
Također je značajan simptom, kao i u slučajevima djetetova selektivnog nepoštovanja odluka Suda, i to da djetetov selektivni neposluh prema roditelju s kojim je u savezu, donosi prednost tome roditelju.
Ovi izrazi koji prate nedostatak kompetencija u roditelja s kojim je dijete u savezu ("Ne protivim se ja, već dijete. Što mogu? Ne mogu prisiljavati dijete.") predstavljaju selektivno odricanje od roditeljskog autoriteta i roditeljskih obveza pružanja primjerenog roditeljskog vođenja i discipline u slučajevima neprimjerenog ponašanja djeteta. Ti izrazi razotkrivaju savez toga roditelja s djetetom, u kojem taj roditelj prešutno i prikriveno podržava djetetov sukob s drugim roditeljem.
Djeca bolje razumiju tu prikrivenu poruku prešutne roditeljske podrške i reagiraju sukladno prikrivenim uputama da trebaju biti selektivno neposlušna, nego izgovorene riječi roditelja s kojim su u savezu koji navodno ohrabruje dijete za pozitivni odnos s drugim roditeljem. Prisutna selektivna roditeljska nesposobnost navodno 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu (tj. prikrivena komunikacija prešutne roditeljske podrške za djetetov sukob s drugim roditeljem) izrazita je karateristika među-generacijskog saveza između djeteta i navodno 'odabranog' roditelja, a protiv ciljanog roditelja.
Stjecište dijagnostičkih dokaza
Odsustvo kontrole podražaja, prisutnost izvrnute obiteljske hijerarhije u kojoj je dijete povlašteno, i selektivne roditeljske kompetencije roditelja s kojim je dijete u savezu u odnosu na sukob između djeteta i drugog roditelja, sve zajedno čini snažnu prevagu kliničkih dokaza za tumačenje da sukob djeteta s ciljanim roditeljem nije autentičan te da je posljedica među-generacijskog saveza djeteta s navodno 'odabranim' roditeljem, a protiv drugog, ciljanog roditelja.
Tretman se mora fokusirati na prekid i uklanjanje među-generacijskog saveza (psihološkog 'narušavanja granica'), da bi se uspostavio zdrav i normalni razvoj djeteta. Tretman djeteta koje je putem među-generacijskog saveza s jednim roditeljem, a protiv drugog, triangulirano u supružnički sukob, mora prvo zaštititi dijete od pretvaranja u 'psihološko bojno polje' između ciljeva terapije za uspostavljanjem normalnog i zdravog razvoja i ciljeva navodno 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu da zadrži simptome djetetova sukoba s drugim roditeljem.
Smatra se da se terapija sastoji iz toga da se razotkrije tajni i prikriveni među-generacijski savez i postigne da roditelj s kojim je dijete u savezu dijete oslobodi iz saveza. Nakon toga terapija može uspostaviti zdrav i normalan razvoj djeteta. Ako roditelj s kojim je dijete u savezu odluči da ne priznaje savez i da neće osloboditi dijete iz saveza (zbog prednosti koje mu pruža savez s djetetom), tad se terapija možda treba prekinuti prema Standardu 10.10 Etičkog kodeksa APA, zato što će najvjerojatnije biti neučinkovita i može naštetiti djetetu pretvarajući ga u 'psihiloško bojno polje' između ciljeva terapije da ponovno uspostavi djetetov normalno i zdravo funkcioniranje i ciljeva roditelja s kojim je dijete u savezu da trajno zadrži djetetov simptomatski sukob s drugim roditeljem. U takvim okolnostima, terapija se može nastaviti kad se postigne zaštitno izdvajanje djeteta od negativnog roditeljskog utjecaja roditelja s kojim je dijete u savezu.
Djetetove izražene želje
Iz perspektive kliničke psihologije i zdravog razvoja djeteta, djetetovim se izraženim željama nikako ne smije davati važnost ako postoji značajan sukob među supružnicima. Davanje važnosti djetetovim izraženim željama u slučajevima značajnog sukoba među supružnicima čini da djetetove izražene želje postaju 'nagrada koju treba osvojiti' te se time dijete još više triangulira u supružnički sukob, čime se nagrađuje roditelja koji je u stanju stvoriti patološki među-generacijski savez s djetetom.
Cilj terapije je izvlačenje djeteta iz triangulacije i prekid među-generacijskog saveza. Davanje važnosti djetetovim izraženim željama upravo je suprotno tomu, gledano s terapijskog i sa stajališta djetetova zdravog razvoja. Jedan od pokazatelja patologije među-generacijskog saveza jest izvrnuta obiteljska hijerarhija u kojoj temeljem saveza s jednim roditeljem, dijete postaje povlašteno te time može prosuđivati neadekvatnost drugog roditelja. Tretman uključuje ponovno uspostavljanje zdrave obiteljske hijerarhije u kojoj roditelji pružaju vođenje a od djece se očekuje suradnja s roditeljima. Davanje važnosti djetetovim izraženim željama kad postoji značajan sukob među supružnicima samo podržava neprimjereno uzdizanje djeteta unutar obiteljske hijerarhije, na mjesto iznad roditelja, stavljajući ga u položaj da može prosuđivati o svojim roditeljima, birati tko je odabrani, a tko odbačeni roditelj, temeljem prosudbe o ne/adekvatnosti roditelja. Iz perspektive tretmana, to je izravno kontra-indicirano i izrazito destruktivno.
Da bi se izraženim željama djeteta dala važnost, prvo je važno riješiti sukob među supružnicima, tako da u sukobu supružnika djetetove izražene želje ne postaju 'nagrada koju treba osvojiti'. Izraženim željama djeteta bi se trebala davati važnost u donošenju odluka o obitelji samo u kontekstu nepostojanja ili postojanja manjeg sukoba među supružnicima, .
___________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): http://www.drcachildress.org/asp/admin/getFile.asp?RID=137&TID=6&FN=pdf




* Američka psihološka komora
** Dr Childress roditelja s kojim je dijete u savezu naziva 'navodno "odabranim"' zato što nije dijete to koje je odabralo roditelja, već je roditelj dijete inducirao u savez te izgleda kao da ga je dijete "odabralo"

srijeda, 10. kolovoza 2016.

Mačke nisu psi

Mačke i psi su slični. Obje životinjske vrste imaju krzno, četiri noge, rep, i obje žive s nama.
Ali mačke nisu psi. To su različite životinjske vrste.
Štoviše, ni sve životinje nisu psi. Pa tako ni mačke. Ima i mačaka i pasa. Postoje kao različite vrste. Iako su slične, izrazito se razlikuju.
Lako ih razlikujemo, bez obzira na sličnosti. Ako mi ne vjerujete, probajte sami. Pogledajte, lako je. Mačke i psi bitno se razlikuju.
Nedavno sam dobio sljedeći kritički komentar na tekst u vezi s mojim Online Seminarom o "Otuđenju od roditelja" koje se temelji na privrženosti:
"Misliš da si jako pametan, eh? Je li te netko fizički ili psihički zlostavljao? Ispitivao? Jesu li falsificirali tvoje roditeljstvo? Sram te bilo zato što pobijaš zlostavljanje žena!"
Ovo je uobičajena vrsta argumenata koji se potežu kad se osporava postojanje patologije 'otuđenja od roditelja'. Takvi argumenti tvrde da utvrđivanje patologije 'otuđenja od roditelja' na neki način poriče postojanje obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece. Tragove tih argumenata vidimo čak i u dokumentu Position Statement on Parental Alienation Američke psihološke komore, koji počinje upozorenjem da se sve optužbe za obiteljsko nasilje mora shvatiti ozbiljno.
Ali je to lažni argument koji nude saveznici patogena. Mačke nisu psi. To su dvije različite životinje.
To što postoje mačke (tj. zato što postoji deluzijsko oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva u postojeće obiteljske odnose), ni na koji način ne poriče niti poništava postojanje pasa (stvarno obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece). Psi postoje... a postoje i mačke. Psi nisu mačke, niti su mačke psi.
I možemo ih razlikovati.
Stvarno nasilje nad ženama i djecom postoji. Trans-generacijski prijenos traume iz djetinjstva u postojeće obiteljske odnose, a zbog patologije poremećaja ličnosti roditelja, koja je i sama proizvod traume toga roditelja iz djetinjstva, također postoji. Postoje i psi i mačke.
To su dvije različite vrste sličnoga tipa životinja (traume). Nasilje nad ženama i djecom je ispoljavanje traume u ovoj generaciji djece i obitelji. Patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest ispoljavanje slične patologije, samo s pomakom od jedne generacije. Trauma je nanesena u djetinjstvu današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja i sad se oživljava u postojećim obiteljskim odnosima u deluzijskom obrascu traume privrženosti "nasilni roditelj"/"dijete-žrtva"/"protektivni roditelj".
To što postoje mačke (oživljavanje traume), ne znači da ne postoje i psi (obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece). Postoje i psi i mačke.
I zapravo je prilično lako razlikovati mačke i pse, ako znate što treba gledati.
One koji se bave obiteljskim nasiljem i nasiljem nad djecom zabrinjava da, ako utvrdimo postojanje patologije "otuđenja od roditelja" (mačke), tad će sve životinje postati mačke i više se neće moći utvrditi slučajeve obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece (psi). To je vrijedno, ali je isto tako i neozbiljno.
Nevjerojatno je lako razlikovati mačke od pasa. Prvo, mačke mogu uvlačiti pandže i penjati se po drveću, a psi to ne mogu. Psi laju, mačke ne laju (one predu). I mačke izgledaju bitno drugačije od pasa. Sumnjam da itko tko je stariji od tri godine ima problema s raspoznavanjem pasa i mačaka.
Slično tomu, patologija deluzijskog oživljavanja traume iz djetinjstva ima karakteristične pokazatelje koji se značajno razlikuju od pokazatelja nasilja nad ženama i djecom. Autentično nasilje nad ženama i djecom pokazuje jednu skupinu karakterističnih pokazatelja, dok deluzijsko oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva pokazuje potpuno raličitu skupinu karakterističnih pokazatelja. Lako ih je razlikovati kad znate što treba gledati.
Tri dijagnostička pokazatelja "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti (Foundations) mogu pouzdano i dosljedno utvrditi razliku između patologije oživljavanja deluzijske traume "otuđenja od roditelja" i autentičnih incidenata obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece (mačke mogu uvlačiti pandže, a psi ne mogu). Plus, uz sve kliničke znakove, ta dva oblika patologije izgledaju bitno drugačije (mačke ne izgledaju kao psi).
Nije sve što vidimo mačka. I autentično obiteljsko nasilje i nasilje nad djecom postoje.
Nije sve što vidimo pas. I oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva u postojećim obiteljskim odnosima također postoji.
Priznati stručnjak za traumu, Bessel van der Kolk, opisuje oživljavanje traume iz djetinjstva u postojećim odnosima:
"Kad se trauma ne uspije integrirati u sveukupnost životnog iskustva osobe, žrtva ostaje fiksirana na traumu. Usprkos izbjegavanju emocionalnog uključivanja, traumatska se sjećanja ne mogu izbjeći: čak i kad iz se odagnaju iz budne svijesti, vraćaju se u obliku oživljavanja, noćnih mora, ili osjećaja povezanih s traumom... Ponovno izranjanje može se nastaviti tijekom života, tijekom perioda stresa." (van der Kolk, 1987, str. 5)
van der Kolk, B.A. (1987). The psychological consequences of overwhelming life experiences. U B.A. van der Kolk (Ur.) Psychological Trauma (1-30). Washington, D.C.: American Psychiatric Press, Inc.*
"Žrtve traume reagiraju na tekuće poticaje kao da se trauma ponovno događa, bez svijesti da je prošla ozljeda, a ne sadašnji stres, osnova njihovih fizioloških reakcija u krizi. Preveliko uzbuđenje ometa im sposobnost smirenih i racionalnih procjena i spriječava razriješenje i integraciju traume." (van der Kolk, 1989, str. 226)
"Ljudi koji su izloženi jako stresnim poticajima razvijaju dugoročnu potencijaciju memorijskih zapisa koji se reaktiviraju u trenucima sljedećeg uzbuđenja. Ova aktivacija objašnjava kako se sadašnji stres doživljava kao povratak traume; ona je uzrok povratka na ranije obrasce ponašanja." (van der Kolk, 1989, str.226)
Van der Kolk, B.A. (1989). The compulsion to repeat the trauma: Re-enactment, revictimization, and masochism**. Psychiatric Clinics of North America, 12, 389-411.
Sigmund Freud je ovo oživljavanje traume iz djetinjstva nazvao 'transfer'*** (pacijent bi 'prenio' obrasce odnosa iz djetinjstva na analitičara).
John Bowlby ta internalizirana očekivanja u odnosu naziva "unutarnji radni modeli" i opisuje kako tijekom života oživljavamo obrasce iz djetinjstva,
"Smatra se da nema varijabli koje imaju dalekosežnije posljedice za razvoj ličnosti nego što imaju iskustva djeteta u obitelji: zato što, počev od prvih mjeseci odnosa s figurom majke, protežući se tijekom godina djetinjstva i adolescencije u odnosima s oba roditelja, dijete izgrađuje radne modele toga kako će se figure privrženosti ponašati prema njemu u različitim situacijama; na tim se modelima zasnivaju sva očekivanja djeteta, i zato i svi planovi za ostatak života." (Bowlby, 1973, str. 369).
Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and anger§. NY: Basic.
Priznati psihijatar, Aaron Beck, ove obrasce naziva 'shemama'. Beck i njegovi kolege opisuju kako te sheme utječu na naše tumačenje događaja i odnosa,
Ocjena posebnih zahtjeva situacije prethodi i pokreće adaptivne (ili maladaptivne) strategije. To kako će se neka situacija ocijeniti bar dijelom ovisi o relevantnim temeljnim uvjerenjima. Ta su uvjerenja usađena u manje ili više stabilne strukture pod nazivom "sheme", koje vrše selekciju i sintezu ulaznih podataka." (Beck i sur., 2004, str. 17)
"Kad su sheme latentne, one ne sudjeluju u obradi informacija; kad su aktivirane, one kanaliziraju kognitivne procese od najranijih do finalnih razina... Kad su hipervalentne, ove se osobite sheme izmještaju i vjerojatno naseljavaju druge sheme koje su možda adaptivnije ili primjerenije u datoj situaciji. One posljedično tomu uvode sistematski otklon u obradu informacija... U poremećajima ličnosti, sheme su dio normalne, svakodnevne obrade informacija." (Beck i sur., 2004, str. 27)
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition)§§. New York: Guilford.
Pearlman i Courtois (2005) opisuju obrazac narativa oživljavanja traume.
Oživljavanje traumatične prošlosti uobičajeno je u tretmanu ove populacije i često predstavlja eksplicitna ili kodirana ponavljanja neprerađene traume u pokušajima prevladavanja. Oživljavanja se mogu izraziti psihološki, relacijski i somatski i mogu nastati temeljem svjesne namjere ili gotovo nesvjesno. Primarna transfer-kontratransfer dinamika uključuje oživljavanje poznatih uloga žrtve-počinitelja-spasitelja-promatrača u terapijskom odnosu. Terapeut i klijent ove uloge, često na komplementaran način, igraju dok ponovno proživljavaju različite aspekte klijentovih ranih odnosa privrženosti. (str. 455)
Pearlman, C.A., Courtois, C.A. (2005). Clinical Applications of the Attachment Framework: Relational Treatment of Complex Trauma#. Journal of Traumatic Stress, 18, 449-459.
Prager (2003) također opisuje patologiju oživljavanja traume,
“Freud navodi da se preplavljujuće iskustvo uvodi u nešto što prolazi kao normalni ego i kao trajne sklonosti unutar njega; i, na taj način, prenosi traumu iz generacije u generaciju. Na ovaj se način trauma izražava kao da vrijeme stoji. Traumatska krivnja – za vrijeme koje više ne postoji osim kroz formiranje karaktera jedne generacije za drugom – nalazi svoj izraz u nesvjesnom oživljavaju prošlosti u sadašnjosti (str. 176)
Trauma, kao ozljeda koja nikad ne zarasta, uspijeva u transformaciji sljedećeg svijeta prema vlastitoj slici, sigurna u svoju sposobnost oživljavanja iskustva iz pradavne prošlosti. Ona uspijeva u prenošenju iskustva iz jedne u drugu generaciju. Sadašnjost se živi kao da je prošlost. Rezultat je taj da je sljedeća generacija lišena osjećaja društvenog mjesta i svoje sposobnosti da sebe kreativno definira autonomno od prethodnoga... kad se osjećaj vremena poremeti radi preplavljujućih događaja, prirodna je distanca među generacijama, razgraničena protekom vremena i drugačijim iskustvima, zamračena. (str. 176)
Prager, J. (2003). Lost childhood, lost generations: the intergenerational transmission of trauma##. Journal of Human Rights, 2, 173-181.
Patologija oživljavanja traume 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti postoji. Mačke postoje.
Time se ne poriče da psi TAKOĐER postoje.
Izjednačavanje postojanja mačaka (patologija oživljavanja traume) s poricanjem postojanja pasa (autentično obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece) glupo je. NE tvrdimo da psi ne postoje. Samo tvrdimo da mačke NISU psi. Radi se o dvije različite životinjske vrste.
Kritičari kontrukta 'otuđenja od roditelja' tvrde da su SVE životinje psi, i da mačke ne postoje (da 'otuđenje od roditelja' ne postoji).
Sve što pokušavamo jest da službena struka mentalnog zdravlja prizna ono što su Freud, van der Kolk, Bowlby, Beck, i ostali VEĆ utvrdili, a to je da postoje i mačke i psi. To su različite životinjske vrste. Nisu sve psi.
I kad jednom shvatimo da postoje i mačke i psi, postaje prilično lako razlikovati ih. Ali prvo moramo shvatiti da postoje te dvije životinjske vrste. Obje imaju krzno, četiri noge i rep. Ali se razlikuju. Nisu iste.
Tako, dok se upuštamo u ovako uvrnutu vrstu rasprave, u kojoj osoba o kojoj govorimo odbija priznati da postoje mačke, zato što strahuje da se time poriče postojanje pasa, pokušavamo sve uvjeriti da se to ne događa, i da su to dvije potpuno različite životinjske vrste koje je vrlo lako razlikovati (tj. postoje tri dijagnostička pokazatelja kliničkih znakova 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).
Postoji i patologija oživljavanja traume i patologija obiteljskog nasilja. Postojanje jednoga, ne isključuje postojanje drugoga.
Tražimo izmjenu APA Position Statement o "otuđenju od roditelja" na način da
1.) Potvrdi da patologija postoji (mačke postoje)
2.) Utvrdi da djeca i obitelji koji pokazuju znakove te patologije predstavljaju "specijalnu populaciju" djece i obitelji koja zahtijeva specijalizirano stručno znanje i ekspertizu da bi je se moglo temeljito procijeniti, dijagnosticirati i tretirati.
(Budući da i mačke i psi imaju krzno, četiri noge i rep, želimo biti sigurni da nećemo krivo prepoznati mačku kao psa, ili psa kao mačku. Zato tražimo da samo stručnjaci za mačke i pse utvrđuju o kojoj se životinji radi uz pomoć naprednih DNK testova kojima će se utvrditi je li životinja mačka ili pas).
Ako vas itko suoči s argumentima da je 'otuđenje od roditelja' zapravo krivo utvrđeno zlostavljanje djeteta i obiteljsko nasilje, samo ih mirno razuvjerite da je riječ o dvije različite životinjske vrste. Mačke nisu psi.
Rado bismo razgovarali o brojnim vrstama pasa, ali se sad bavimo time da sve životinje nisu psi. Neke su mačke. Rado bismo raspravljali o mačkama, i trebamo o njima raspravljati (tj. o oživljavanju traume privrženosti iz djetinjstva u postojećim obiteljskim odnosima, pomoću patologije narcisoidne i granične ličnosti roditelja s kojim je dijete u savezu, čija je pak patologija rezultat traume privrženosti iz djetinjstva toga roditelja).
O psima ćemo raspravljati neki drugi put. Sad raspravljamo o mačkama.
____________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2015/09/14/cats-are-not-dogs/




* Psihološke posljedice preplavljujućih doživljaja. U B.A. van der Kolk (Ur.) Psihička trauma (1-30). Washington, D.C.: American Psychiatric Press, Inc
** Prisila ponavljanja traume: Oživljavanje, re-viktimizacija i mazohizam
*** Prijenos
§ Privrženost i gubitak: Vol. 2. Razdvajanje: Anksioznost i ljutnja
§§ Cognitivna terapija poremećaja ličnosti. (2. izdanje)
# Klinička primjena okvira privrženosti: Relacijski tretman kompleksne traume
## Izgubljeno djetinjstvo, izgubljene generacije: međugeneracijski prijenos traume

Znakovi patologije

Trenutačno je moj fokus na borbi za rješavanje 'otuđenja od roditelja' pomoću uspostavljanja profesionalnih kompetencija stručnjaka mentalnog zdravlja. Zapanjuje opseg dubokog profesionalnog neznanja i nekompetencije u području mentalnog zdravlja kad se radi o patologiji koja se obično naziva 'otuđenjem od roditelja'.
U ovom postu želim učiniti korak ustranu da bih postavio 'znakove patologije' koji mogu stručnjacima mentalnog zdravlja služiti kao vodiči pri razotkrivanju patologije 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti (OR-P). Kad riješimo patologiju 'otuđenja od roditelja', kad se sva djeca vrate svojim autentičnim roditeljima koji ih vole a pogođeni su tom strašnom patologijom, kad budemo u stanju djelovati preventivno unutar prvih šest mjeseci od pojave prvih znakova, nadam se da ću tad imati vremena dublje se pozabaviti ovim znakovima patologije. Ali sad samo želim postaviti znakove, zato što je sad najvažniji cilj jednostavno postizanje bazičnih kompetencija unutar struke mentalnog zdravlja.
U konačnici trebamo postići status 'specijalne populacije' ciljanih roditelja i njihove djece, tako da će se od stručnjaka mentalnog zdravlja zahtijevati posjedovanje specijaliziranog stručnog znanja i ekspertize da bi mogli kompetentno procijenjivati, dijagnosticirati i tretirati ovaj oblik patologije. Kad postignemo tu fazu rješenja – kad stručnjaci mentalnog zdravlja koji rade s OR-P ('otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti) budu imali visoku razinu specijalističke ekspertize – tad se znakovi patologije mogu dublje razmatrati.
Ali sad nam je cilj da se jednostavno odmaknemo od očajnog stanja nekompetencije prema bazičnoj stručnoj kompetenciji.
Imam 60 godina i imao sam jedan moždani udar. Nadam se da ću poživjeti još desetljeće, ali možda odem već sutra. Ima puno toga o ovoj patologiji što neću s vama podijeliti zato što je to puno dalje od onoga gdje su svi ovoga časa. Čekam da stručnjaci mentalnog zdravlja usvoje najosnovnije konstrukte među-generacijskog saveza s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem uz dodatak splitting patologije tome savezu te trans-generacijskog prijenosa traume privrženosti u obrascu shema tipa 'roditelj nasilnik'/'dijete-žrtva'/'roditelj-zaštitnik' (koji su sadržani u unutarnjim radnim modelima – shemama – sustava privrženosti).
Sustav privrženosti je sustav mozga koji upravlja svim aspektima ljubavi i povezivanja tijekom života, uključujući žalovanje i gubitak. Ono s čime se ovdje susrećemo jest patologija privrženost (patologija ljubavi-i-povezivanja) koja uključuje poremećene informacijske strukture (sheme; obrasce odnosa) u sustavu privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, a koje se prenose na djetetovo ponašanje privrženosti, i s roditeljem s kojim je u savezu, i s ciljanim roditeljem.
Kad jednom prestanemo patologiju 'otuđenja od roditelja' definirati kao posebni novi oblik patologije i umjesto toga prepoznamo da je ona povezana s privrženošću i s patologijom poremećaja ličnosti u roditelja, postižemo zaista zapanjujući uvid u vezi s podrijetlom i s manifestacijama simptoma te patologije.
Međutim, još uvijek čekamo da se stručnjaci mentalnog zdravlja oslobode od konceptualno pogrešnog i neučinkovitog konstrukta Gardnerijanskog SOR-a i da se vrate standardnim i priznatim, znanstveno valjanim konstruktima i principima sustava privrženosti i patologije poremećaja ličnosti, tako da možemo početi rješavati problem.
Patogeno roditeljstvo koje u djeteta stvara značajnu razvojnu patologiju (dijagnostički pokazatelj 1), patologiju ličnosti (dijagnostički pokazatelj 2) i deluzijsko-psihijatrijsku patologiju (dijagnostički pokazatelj 3), da bi se zadovoljile emocionalne i psihološke potrebe roditelja, predstavljaju DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.
To nije pitanje roditeljske skrbi, već je pitanje zaštite djeteta.
No, opseg profesionalnog neznanja i nekompetencije zapanjujuće je velik, i možda me nadživi. Zato, dok sam još tu, želim bar utvrditi neke znakove patologije, mrvice kruha na putu, da ih se može slijediti ako stručnjacima mentalnog zdravlja bude trebalo previše vremena da shvate.

Znakovi patologije ličnosti

Patologija ličnosti obuhvaća Mračnu trijadu i Ranjivu mračnu trijadu (vidi reference)
Ličnost Mračne trijade sastoji se od:
  1. Crta narcisoidne ličnosti
  2. Crta psihopatske ličnosti
  3. Makijavelističke manipulacije
Ranjiva mračna trijada (Miller i sur., 2010) jest varijanta Mračne trijade i sastoji se od:
1) Ranjive, umjesto grandiozne narcisoidnosti,
2) Manipulativne psihopatije,
3) Graničnih crta ličnosti.
Patologija ličnosti Mračne trijade povezana je s četiri tipa visoko-konfliktne komunikacije: prijezir, kritiziranje, odbijanje komunikacije i defenzivnost (Horan, Guinn, & Banghart, 2015). U istraživačkim studijama o komunikaciji, ova četiri destruktivna obrasca visoko-konfliktne komunikacije nazivaju se Četiri jahača¨ destruktivne komunikacije:
Prema Gottmanu (1992):
Prijezir uključuje "izjave koje dolaze iz relativne pozicije nadmoći... 'Ti si idiot'"; kritiziranje obuhvaća "izjave prema kojima se pritužuje na defekte ličnosti partnera... 'Uvijek govoriš o sebi. Tako si sebičan'"; odbijanje komunikacije opisuje "povlačenje iz interakcije"; dok defenzivnost opisuje samo-zaštitu u obliku ponašanja "pravedničke srdžbe ili nevine žrtve". (Gottman, 1993, str. 62)
Empirijska istraživanja Horana, Guinna i Bangharta (2015) povezuju ličnost Mračne trijade sa Četiri jahača visoko-konfliktne komunikacije:
"Hipoteze 1a-1c ispitale su odnos između strukture ličnosti Mračne trijade i opće prirode sukoba među romantičnim partnerima. Rezultati su pokazali da su pojedinci koji su izvijestili o višim razinama Makijavelizma, subkliničkoj psihopatiji i subkliničkoj narcisoidnosti bili skloniji višim razinama neslaganja među partnerima i da su njihove rasprave o tim neslaganjima bile i intenzivne i neprijateljske."
"Hipoteza 2 istraživala je odnose između strukture ličnosti Mračne trijade i korištenja Četiri jahača tijekom sukoba s partnerom. Korelacije su otkrile da su oni koji su izvijestili o višim razinama Makijavelisma i subkliničke psihopatije također izvijestili i o višoj razini korištenja prijezira, kritiziranja, odbijanja komunikacije i defenzivnosti. Slična se slika pokazala i s narcisoidnošću, uz iznimku odbijanja komunikacije."
Korištenje Četiri jahača u visoko-konfliktnoj komunikaciji također je povezano s nesigurnom privrženošću.
"Fowler i Dillow (2011) ispitali su kako je orijentacija privrženosti predviđala korištenje Četiri jahača. Utvrdili su da je anksiozna privrženost bila prediktor povećanog korištenja Četiri jahača dok je izbjegavajuća privrženost bila prediktor izbjegavanja komunikacije. Njihovi rezultati naglašavaju važnost proučavanja individualnih crta ličnosti, ili predispozicija, u vezi s Četiri jahača; sličan je pristup usvojen i u ovoj studiji Mračne trijade." (Horan, Guinn, & Banghart. 2015, str. 160)
Znak patologije: Uz ove empirijski dokazane i u stručnoj literaturi opisane poveznice između ličnosti Mračne trijade i visoko-konfliktne komunikacije, SVI stručnjaci mentalnog zdravlja – uključujući i vještake roditeljske skrbi – koji dijagnosticiraju i tretiraju obiteljsku patologiju u slučajevima visoko-konfliktnog razvoda trebaju procijeniti potencijalno postojanje patologije ličnosti Mračne trijade i Ranjive mračne trijade kao odgovorne za stvaranje obrazaca visoko-konfliktne komunikacije u obitelji.
Znanstveno utemeljena praksa oslonjena na emprijska istraživanja, a ne jedinstveni izmišljeni oblici patologije.
Znak patologije: Trenutačno postoje mjere za izvještavanje o komponentama patologije Mračne trijade (narcisoidnost, psihopatija, Makijavelizam) te o ličnosti Mračne trijade kao cjeline. Također postoji i ljestvica na HEXACO inventaru ličnosti (niski rezultati na H skali za Humility i Honesty (skromnost i iskrenost), povezuju se s ličnošću Mračne trijade). Međutim, budući da se radi o inventaru samo-izvještavanja, koji je podložan predrasudama u korist sebe samoga u samo-izvještavanju o ličnosti Mračne trijade tijekom vještačenja roditeljske skrbi, ove su mjere trenutačno možda ograničeno korisne za izravno korištenje u vještačenjima roditeljske skrbi.
Jedan od alternativnih pristupa u vještačenjima roditeljske skrbi, mogao bi biti taj da svaki roditelj ocijeni značajke ličnosti onoga drugoga na HEXACO – pod nazivom 'ocjene informanta' – s ciljem procjene posebice niskih H rezultata. Ove bi ocjene bile podložne izvještavanju koje koristi informantu, u situacijama kad jedan ocjenjuje drugog bivšeg supružnika (na negativni način), ali bi te ocjene na HEXACO skali potencijalno mogle otkriti moguću prisutnost ličnosti Mračne trijade u jednog od roditelja, što bi se onda moglo potvrditi dodatnim dokazima temeljem povijesti i simptoma, te bi se mogao sačiniti sveukupni pregled ličnosti Mračne trijade unutar datih podataka.
(Ocjene crta ličnosti bivšeg supružnika od strane informanta – ako je to narcisodni/granični roditelj – bile bi fascinantno istraživanje koje bi zapravo, bolje nego išta drugo što bismo mogli razviti, moglo otkriti karakteristični obrazac poremećaja koji pokazuje narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Umjesto da izravno procjenjujemo ličnost Mračne trijade, procjenjivali bismo karakteristična iskrivljenja percepcije koja su izazvana patologijom ličnosti Mračne trijade.
Povezanost ličnosti Mračne trijade s visoko-konfliktnim obrascima komunikacije također naglašavaju iznimno veliku nužnost da svi vještaci roditeljske skrbi – koji specifično procjenjuju obitelji pri visoko-konfliktnom razvodu – budu iznimno dobro upućeni i vješti u kliničkoj procjeni i prepoznavanju crta narcisoidne ličnosti, crta granične ličnosti, crta psihopatske ličnosti i dokaza Makijavelističke manipulacije.

Tipologije OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti)

Čini se da postoje dva obrasca OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti). Jedan je povezan s izraženijom narcisoidnom ličnošću u roditelja (Mračna trijada), dok je drugi povezan s izraženijom graničnom ličnošću u roditelja (Ranjiva mračna trijada). Po mojem iskustvu, očevi koji otuđuju skloniji su narcisoidnim obrascima patologije, dok su majke koje otuđuju sklonije graničnim obrascima patologije.
Iako ove varijante mogu biti povezane sa spolom, apsolutne povezanosti nema, pa tako neke patogene majke mogu imati izražene narcisoidne crte ličnosti, dok neki patogeni očevi pokazuju patologiju graničnog stila.
Znak patologije – narcisoidni stil OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti):
Patogeni roditelj 'otuđitelj' u ovoj varijanti češće je otac i ovaj obrazac ima jaču komponentu obiteljskog nasilja (pokazuju se teme moći, kontrole i dominacije). Majka je obično ušla u brak zavedena narcisoidnim-psihopatskim šarmom Mračne trijade u oca, u vjeri da će se emocionalna bliskost razviti tijekom braka. Međutim, u braku očevo emocionalno zlostavljanje majke i porast pokazivanja nadmoći, kontrole i dominacije, postaju očiti.
U ovoj varijanti majka često izvještava da je u braku bila omalovažavana i ponižavana pred djecom. Ona obično nastoji podnositi verbalno ponižavajuće ponašanje svojeg supruga Mračne trijade tijekom braka, ali se u konačnici razvodi (često kad je najstarije dijete u dobi od 8 do 14 godina starosti). U tom času očev izraziti prijezir prema majci eskalira, iako će on sebe djeci predstaviti kao ožalošćenu stranu, kao onoga koji i dalje nastoji održati obitelj na okupu, te je majka ta koja 'razbija obitelj' zbog svoje 'sebičnosti'. Narcisoidni će otac ponekad uvojačiti dijete s kojim je u savezu i poslati ga kao emisara da bi pokušalo majku odgovoriti od razvoda – ponekad mu dajući izrazito manipulativni narativ: "Reci majci da joj opraštam i da je još uvijek volim, i želim da se pomirimo radi djece i obitelji."
U razgovoru s terapeutima i odvjetnicima, taj će otac djetetovo odbijanje majke upotrijebiti kao dokaz vlastite grandiozne divote, on je 'sav krasan' i idealan roditelj, i njegova priča pred terapeutima i pred Sudom često će uključivati opise njegova fantastičnog roditeljstva i fantastično idilične povezanosti i ljubavi koju dijeli s djetetom. Često će u oči upadati učestalo narcističko ugađanje sebi i djeci u vidu nagrada, kupovat će djeci skupe poklone i davati im privilegije primjerene odraslima.
Djeca koju je narcisoidni roditelj 'otuđio od drugog roditelja' putem poremećaja privrženosti sklona su pokazivati ekstremni prijezir i neprijateljstvo prema majci, koja čak idu do fizičkih prijetnji, što će majku natjerati da nazove oca i ponekad i policiju da joj pomognu s djetetom koje je pretjerano ljutito, prijeteće, ili ju napada. Kad ga se nazove, očev odgovor na majčin poziv u pomoć pri discipliniranju ljutitoga djeteta svodi se na upozorenje djetetu tipa: "Znam da je teška, ali pokušaj se nekako složiti s njom, ok?". Reagirat će kao da ga smeta to što se uvijek mora baviti 'posljedicama majčinog lošeg roditeljstva'. Refren koji se od narcisoidnog oca Mračne trijade često čuje jest: "Uvijek djetetu kažem da se složi s majkom, ali što mogu, ja ne mogu dijete prisiliti da... xyz." Djeca koja su otuđena na ovaj način sklona su kao razlog svojeg odbijanja majke naglašavati neadekvatnost majke kao osobe.
Kad je najstarije ili jedino dijete kćer, a otac koji je narcisoidan nije se ponovno oženio, otuđenje ponekad pokazuje neugodno jezivu partnerizaciju između kćeri i oca. U partnerizaciji kćeri postoje neugodne ne-seksualizirane ali incestuozne struje pri čemu najstarija kćer nadomješta mlađoj djeci majku u supružničkoj ulozi ne-seksualiziranog, ali afektivno povezanog 'supružničkog' odnosa s ocem.
Za stručnjaka mentalnog zdravlja koji je upućen u privrženost, ova narcisoidna 'obiteljsko nasilna' varijanta OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti), proizvod je disorganizirane privrženosti roditelja, s anksiozno-izbjegavajućim primjesama. Psihodinamsko podrijetlo izraženog ljutito-agresivnog ispoljavanja narcisoidnog roditelja pri ovoj varijanti OR-P jest u temeljnom (neizraženom) neprijateljstvu i bijesu prema 'majci' koja ga je odbacivala u djetinjstvu (figura privrženosti ga je odbacivala) i koja je narcisoidnog roditelja kad je bio dijete odbacila u okruženje izbjegavajuće privrženosti u odsustvu roditeljske brige. Ovaj psihodinamski bijes privrženosti prema majci koja ga je napustila, sad se prazni na supruzi-i-majci, današnjoj figuri privrženosti/majci.
(Ovaj temeljni bijes Mračne trijade u narcisoidnog oca prema vlastitoj majci (koji se seli na ciljanog roditelja) može biti prisutan čak i ako otac izvještava o 'bliskom' odnosu s vlastitom majkom. Nakon detaljnijeg ispitivanja, taj 'bliski' odnos s vlastitom majkom više liči na stopljen odnos u kojem majka dominira, kontrolira i ometa odvojenu autentičnost sina; u oca se stvara unutarnji bijes koji se ne može izraziti prema vlastitoj majci, već se umjesto toga iskazuje prema ciljanom roditelju kao prema figuri privrženosti i 'majci').
Znak patologije – granični stil OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti):
Obrazac graničnog stila najčešće nastaje zbog 'otuđujuće' patogene majke i karakterizira ga pretjerano povećana anksioznost majke i njezina percepcija opasnosti. U ovoj je varijanti otac najčešće bio uvučen u brak ekspresivnim i seksualno zavodljivim dražima majčine granične ličnosti, i tek je nakon sklapanja braka izronila njezina emocionalna nestabilnost, emocionalna potrebitost i visoka razina sukoba/drame njezine granične ličnosti. U nekim će slučajevima ovaj oblik OR-P patologije ostati uspavan i nakon razvoda sve dok se otac ponovno ne oženi – tj. dok majku kao 'suprugu' ne zamijeni novom suprugom – u kojem trenutku počinje ozbiljno otuđivanje djece, a djeca često govore o tome da ih odbija to što otac provodi vrijeme sa svojom novom suprugom.
U ovoj graničnoj varijanti OR-P, majka sjajno opisuje oca kao opasnog i 'nasilnog', i uporno izražava stav da djeca trebaju majčinu 'zaštitu'. Međutim kad se ta percepcija opasnosti detaljnije ispita, nalazi se da su očevi roditeljski postupci normalni i da djeca nisu u objektivnoj potrebi za 'zaštitom'. Pojačana percepcija opasnosti potječe od majke (njezine povijesti traume) a ne od objektivne stvarnosti. Rezultat majčine pojačane i nerealistične percepcije opasnosti (povezane s traumom u djetinjstvu), u OR-P graničnoga stila viša je prevalencija zabrane približavanja i neutemeljenih i nedokazanih optužbi za zlostavljanje koje podižu i socijalne službe, nego u OR-P narcisoidnoga stila.
Tema 'zaštite' često će se izražavati na način da će majka slati hranu i odjeću s djecom kad idu ocu, što predstavlja suptilan ali jasan signal djeci (koji nastaje iz majčina vlastitog uvjerenja u očevu roditeljsku manjkavost) da otac nije u stranju primjereno skrbiti o djeci. Takva će majka također često, uz anksiozni emocionalni ton, djetetu postavljati pitanja u vezi s njegovom 'sigurnošću' kad je s ocem ('Jesi li dobro? Je li se išta loše dogodilo?'), što djetetu šalje dvije poruke: poruku o majčinom očekivanju da je otac opasan i poruku da je majka 'roditelj-zaštitnik'. Majka će također često raditi nepotrebne 'sigurnosne planove' s djecom ('Ako se išta loše dogodi, možeš me nazvati, i ja ću doći po tebe') što također djetetu šalje jasnu poruku da majka oca percipira kao opasnog za dijete i istodobno gradi "mi-naspram-njega" zajedničku grupnu vezu između protektivne sebe i djeteta.
U graničnom stilu OR-P, majčino predstavljanje pred terapeutima i Sudom puno je čestih tvrdnji o opasnosti očevog roditeljstva s čestim karakterizacijama vlastitog roditeljstva kao 'zaštitničkog'. Prevladava osjećaj pretjerane majčine anksioznosti u vezi s njezinom percepcijom opasnosti, i zamjetno je da se njezina anksioznost ne može smiriti nikakvim stvarnim dokazima, argumentima, ni intervencijom.
Djeca ovakve majke također su sklonija ispoljavati simptome anksioznosti, koja ponekad dostiže razine fobičnih ispoljavanja anksioznosti ("fobija od oca"), i govore da se ne osjećaju 'sigurno' kad su s ocem. Kad istražimo specifičnosti izvora njihove anksioznosti, dječja će izviješća najčešće postati mutna i difuzna ili će se odnositi na manje bitne sukobe s roditeljem kojeg odbacuju, ili nekakvu ljutnju od strane toga roditelja iz prošlosti, ponekad i od prije više godina.
Jedan zanimljiv simptom graničnog stila OR-P je kad majka tvrdi da se otac nije kao roditelj uključivao prije razvoda i da je to razlog zašto dijete sad ne želi biti s njim (dijete će ponekad ponavljati ovo opravdanje kao razlog za odbacivanje oca). U takvim će slučajevima majka provesti puno vremena opisujući terapeutima i vještacima roditeljske skrbi kako se otac nije puno uključivao u skrb o djetetu prije razvoda i kako je ona bila puno više uključena i bolji roditelj, kao da je roditeljska skrb "natjecanje" u tome tko je "bolji" roditelj i zato što otac nije bio uključen onoliko koliko je bila majka, ona je "pobjednica" kao "bolji" roditelj pa njoj treba dodijeliti djecu kao "nagradu".
Međutim, nelogičnost ove ideje koju majka zastupa, promiče joj (a mogu dodati da promiče i mnogim stručnjacima mentalnog zdravlja). Čak i ako prihvatimo da je "problem" prethodni očev nedostatak uključenosti u skrb o djeci prije razvoda (uz veliko 'ako' – otac to često opovrgava), čak i AKO je tako, tad je RJEŠENJE dati ocu VIŠE vremena s djecom, a ne manje, tako da otac može razviti zdravu povezanost s djetetom. Bizarna je ideja da je problem u tomu da otac nije prije bio uklučen te da je sad rješenje ograničiti njegovo uključivanje u skrb o djetetu.
Napomena za sve terapeute: Ako majka tvrdi da je problem očev prethodni nedostatak uključenosti u skrb o djetetu, tad je RJEŠENJE dati ocu VIŠE VREMENA s djetetom tako da otac i dijete imaju priliku za afektivno povezivanje i razvoj pozitivnog odnosa roditelj-dijete.
U slučajevima OR-P graničnoga stila, majka najčešće pokazuje izrazitu stopljenost identiteta s djetetom, uz teško potiranje psiholoških granica između majke i djeteta. To se posebice odnosi kad je dijete kćer, te se stapanje identiteta pojačava i spolnom identifikacijom. U slučajevima obitelji s OR-P, gdje je najstarije ili jedino dijete kćer, postoji intenzivno stopljen odnos između majke i te kćeri, dok mlađa djeca, ako ih ima, nisu toliko pogođena 'otuđenjem' tijekom prvih dvije ili tri godine nakon razvoda, i mogu bolje održati afektivnu vezu s ocem. Međutim, kako vrijeme prolazi, i mlađa djeca bivaju uvučena u savez s majkom i najstarijim djetetom.
Obilno slanje sms poruka između majke i djeteta dok je ono u skrbi oca također je izrazita karakteristika graničnog OR-P. Iako je slanje sms poruka također karakteristično i za narcisoidni OR-P, gotovo je uvijek izrazita značajka graničnog OR-P.
Ako uđemo u područje kliničke psihologije, u povijesti majke često postoji niz blagih kliničkih znakova seksualnog zlostavljanja. Neću se njima ovdje baviti detaljnije, ali ako ne doživim rješavanje ove patologije i ako se ne dospijem detaljnije dotaknuti toga kliničkog problema, drugi bi stručnjaci mentalnog zdravlja trebali slijediti taj znak patologije. U graničnom OR-P, velika je vjerojatnost da postoji povijest traume seksualnog zlostavljanja u majčinom djetinjstvu, što je onda izvor majčine pojačane percepcije opasnosti u današnjoj obiteljskoj situaciji.

Ne mogu dovoljno naglasiti da je ovo zaista patologija koja zavrijeđuje oznaku 'specijalne populacije' koja zahtijeva specijaliziranu ekspertizu u području sustava privrženosti, traume, patologije ličnosti i patologije obiteljskih sustava da bi se mogla kompetentno procijeniti, dijagnosticirati i tretirati. Danas mi u struci mentalnog zdravlja dopuštamo vodoinstalaterima i prometnim policajcima da obavljaju operacije na otvorenom srcu, i znate što... pacijenti umiru zato što su vodoinstalateri i prometni policajci odlični vodoinstalateri i prometni policajci ali nemaju kompetencije za obavljanje operacija na otvorenom srcu.

Patogen sustava privrženosti

Ova je patologija rezultat poremećenih informacijskih struktura (obrazaca shema) u sustavu privrženosti – sustavu mozga koji upravlja ljubavlju-i-povezivanjem tijekom cijelog života, uključujući žalovanje i gubitak. To nije patologija poput ADHD ili autizma. To je u osnovi interpersonalna patologija. To je patologija povezana s privrženošću.
Prije rada na području 'otuđenja od roditelja' bio sam Klinički direktor za procjenu ranog djetinjstva i centra za tretman i radio sam prvenstveno s djecom u sustavu udomiteljske skrbi. Educiran sam do klinčkih kompetencija u dva primarna dijagnostička sustava ranog djetinjstva, onoga koji uključuje patologiju privrženosti, DC-o3 i ICDL-D;IC. To su alternativni dijagnostički sustavi u odnosu na DSM sustav, a specifično su stvoreni za poremećaje povezane s ranim djetinjstvom, što uklučuje i poremećaje povezane s privrženošću. Također sam educiran do razine kliničke kompetencije u području dvije primarne terapije privrženosti ranog djetinjstva. Watch, Wait, and Wonder* i Circle of Security**. Imam znanja o poremećajima privrženosti.
Također imam i izravno iskustvo u radu sa sustavom privrženosti djece izložene teškom zanemarivanju – kad je dijete psihološki napušteno i izloženo teškom fizičkom zanemarivanju od strane roditelja koji su ovisni o metamfetaminu.
Imam izravno iskustvo u radu sa sustavom privrženosti djece izložene teškom fizičkom zlostavljanju – poput djece koja su pretučena električnim kabelom i paljena cigaretama da bi ih se 'discipliniralo'.
Imam izravno iskustvo u radu sa sustavom privrženosti djece koja su bila seksualno zlostavljana – okrutno i zlonamjerno nasilje nad djetetovim integritetom i povjerenjem.
Kao klinički psiholog koji je imao zadatak dijagnosticirati i pomagati djeci s traumatiziranim sustavom privrženosti, znam što trauma čini mrežama privrženosti i znam kako svaka vrsta traume izgleda i kako utječe na sustave odnosa privrženosti.
Znam kako različiti oblici traume u djetinjstvu utječu na mreže privrženosti i znam što svaki od oblika traume u djetinjstvu čini sustavima odnosa privrženosti.
Znak patologije: Već gotovo cijelo desetljeće proučavam temeljno interpersonalne, oštećene i iskrivljene informacijske strukture privrženosti u slučajevima patologije 'otuđenja od roditelja', razrađujući različite razine patologije. Već gotovo cijelo desetlječe detaljno proučavam patogen koji nastanjuje mreže privrženosti u slučajevima OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).
Ono što sam vrlo brzo uočio jest da patogen (karakteristični obrazac iskrivljenih i oštećenih informacijskih struktura u sustavu privrženosti) sadrži posebne skupine i vrste oštećenja koje su izrazito karakteristične za traumu seksualnog zlostavljanja – posebice u slučaju incesta. Ali one nisu cjelovite skupine oštećenih informacijskih struktura, samo su fragmenti tema, kao fragmenti izvornog koda traume incesta u sustavu privrženosti.
Ovaj obrazac fragmentarnog oštećenja u obrascima koji su karakteristični za traumu seksualnog zlostavljanja ukazuju na to da patologija OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti) ima svoje korijene u traumi seksualnog zlostavljanja ali ne u ovoj generaciji. Trauma seksualnog zlostavljanja vjerojatno je ušla u obiteljski sustav generaciju ili dvije prije, i u današnjim mrežama privrženosti ostali su samo fragmenti traume. Da budem jasan, OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti) NIJE posljedica seksualnog zlostavljanja djeteta. Ali postoje fragmenti oštećenih informacijskih struktura koje se obično nalaze u slučajevima seksualnog zlostavljanja, što ukazuje na to da je izvorna trauma koja je u obitelji nastala generaciju ili dvije prije, bila seksualno zlostavljanje.
Temeljem analize patologije, imam jake razloge za pretpostavku da patologija OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti) predstavlja trans-generacijski prijenos traume seksualnog zlostavljanja...
… iz generacije koja je prethodila današnjem roditelju "otuđitelju"...
… u djetinjstvu narcisoidnog/(graničnog) roditelja putem patogenog roditeljstva koje je izazvala trauma seksualnog zlostavljanja (roditelja današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja)...
… što je stvorilo disorganiziranu privrženost u danas narcisoidnog/(graničnog) roditelja) kad je bio dijete...
... što je onda dovelo do narcisoidne/(granične) patologije ličnosti...
... koja se sad u obitelji manifestira u obliku simptoma OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).
Ovo je samo hipoteza – pretpostavka na temelju stručne informiranosti – koja je nastala tijekom mog rada na području traume privrženosti i tijekom godina analize patologije povezane s OR-P ('otuđenjem od roditelja' koje se temelji na privrženosti). I jednako kako izgleda da postoje varijante te patologije, gotovo sigurno postoje i alternativne varijante podrijetla patologije. No ove znakove patologije postavljam kao mrvice kruha na stazi, da bi, ako ja to ne dospijem, ostali mogli istražiti kamo ti znakovi vode.

Nijanse boja

Sustav privrženosti je sustav mozga koji je odgovoran za upravljanje svim aspektima ljubavi i povezivanja tijekom života, uključujući žalovanje i gubitak. On funkcionira na karakteristične načine, i disfunkcionalan je na karakteristične načine. Mozak je složena organizacija neuralnih mreža koje su i genetski i okolinski uvjetovane. Ništa nije crno-bijelo, sve su složene nijanse integriranih boja. Jednostavno postavljam neke oznake patologije da bi ih drugi mogli slijediti ako ja to ne dospijem onako kako bih želio.
Sad kad su te oznake patologije postavljene, vraćam se radu na postizanju stručnih kompetencija od strane onih stručnjaka mentalnog zdravlja koji rade na procjeni, dijagnosticiranju i tretmanu OR-P ('otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).
Reference za mračnu trijadu
Baughman, H.M., Jonason, P.K., Lyons, M., and Vernon, P.A. (2014). Liar liar pants on fire: Cheater strategies linked to the Dark Triad. Personality and Individual Differences, 71, 35–38.
Book, A., Visser, B.A., and Volk, A.A. (2015). Unpacking ‘‘evil’’: Claiming the core of the Dark Triad. Personality and Individual Differences 73 (2015) 29–38.
Christie, R. C., & Geis, F. L. (1970). Studies in Machiavellianism. New York: Academic Press.
Giammarco, E.A. and Vernon, P.A. (2014). Vengeance and the Dark Triad: The role of empathy and perspective taking in trait forgivingness. Personality and Individual Differences, 67, 23–29.
Horan, S.M., Guinn, T.D., and Banghart, S. (2015). Understanding relationships among the Dark Triad personality profile and romantic partners’ conflict communication.Communication Quarterly, 63, 156-170.
Jonason, P. K. and Krause, L. (2013). The emotional deficits associated with the Dark Triad traits: Cognitive empathy, affective empathy, and alexithymia. Personality and Individual Differences, 55, 532–537.
Jonason, P.K., Lyons, M. Baughman, H.M., and Vernon, P.A. (2014). What a tangled web we weave: The Dark Triad traits and deception. Personality and Individual Differences, 70, 117–119.
Jonason, P.K., Lyons, M., and Bethell, E. (2014). The making of Darth Vader: Parent–child care and the Dark Triad. Personality and Individual Differences, 67, 30–34.
Jones, D.N. and Paulhus, D.L. (2014). Introducing the Short Dark Triad (SD3): A Brief measure of dark personality traits. Assessment, 21, 28-41.
Lee, K., and Ashton, M. C. (2012). The H factor of personality: Why some people are manipulative, self-entitled, materialistic, and exploitative —and why it matters for everyone. Waterloo, Canada: Wilfrid Laurier University Press.
Miller, J.D., Dir, A., Gentile, B., Wilson, L., Pryor, L.R., and Campbell, W.K. (2010). Searching for a Vulnerable Dark Triad: Comparing Factor 2 psychopathy, vulnerable narcissism, and borderline personality disorder. Journal of Personality, 78, 1529-1564.
Paulhus, D. L., & Williams, K. M. (2002). The dark triad of personality: Narcissism, Machiavellianism, and psychopathy. Journal of Research in Personality, 36, 556–563.
Rasmussen, K.R. and Boon, S.D. (2014). Romantic revenge and the Dark Triad: A model of impellance and inhibition. Personality and Individual Differences, 56, 51–5.
Wai, M. and Tiliopoulos, N. (2012). The affective and cognitive empathic nature of the dark triad of personality. Personality and Individual Differences, 52, 794–799.
___________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2016/07/18/pathology-markers-in-case-i-leave/



¨ Aluzija na Četiri jahača apokalipse koji naviještaju smak svijeta, odnosno još veće zlo: Antikrist (lažni Krist), Rat, Glad i Smrt.
* Promatraj, čekaj i pitaj se
** Krug sigurnosti