četvrtak, 27. listopada 2016.

Skala za ocjenu roditeljskih postupaka

C.A Childress, Psy.D. (2016)

Ime roditelja: ____________________________ Datum: __________
Ime ocjenjivača: ___________________________
Označite sve što se odnosi na imenovanog roditelja.
Ocjene zlostavljanja djeteta.
Nemojte označavati prisutnost zlostavljanja djeteta ako optužbe nisu potvrđene. U slučaju optužbi za zlostavljanje koje nisu ni potvrđene ni odbijene, ili ako su neutemeljene, koristite ocjene unutar podnaslova Optužbe, a ne Kategorije.


Kategorija 1: Zlostavljanje djeteta
__
1.
Seksualno zlostavljanje
Prema odredbama zakona
__ Optužba: Nije ni potvrđena, ni odbačena
__ Optužba: Nije utemeljena

__
2.
Fizičko zlostavljanje
Udaranje djeteta stisnutom šakom; udaranje djeteta otvorenom ili zatvorenom šakom po glavi ili ramenima; udaranje djeteta tolikom snagom da ostaju modrice; udaranje djeteta nekim predmetom (oružjem) poput kuhinjskih pomagala, vesla, remena ili električnog kabela.
__ Optužba: Nije ni potvrđena, ni odbačena
__ Optužba: Nije utemeljena

__
3.
Emocionalno zlostavljanje
Često verbalno degradiranje djeteta kao osobe neprijateljskim i ponižavajućim tonom; često posramljivanje djeteta
__ Optužba: Nije ni potvrđena, ni odbačena
__ Optužba: Nije utemeljena

__
4.
Psihološko zlostavljanje
Patogeno roditeljstvo koje stvara značajnu psihološku ili razvojnu patologiju u djeteta da bi se zadovoljile emocionalne i psihološke potrebe roditelja, uključujući zamjenu uloga roditelj-dijete uz korištenje djeteta kao regulatornog objekta roditeljskih emocionalnih i psiholoških potreba.
__ Optužba: Nije ni potvrđena, ni odbačena
__ Optužba: Nije utemeljena

__
5.
Zanemarivanje
Propust roditelja da osigura zadovoljenje djetetovih osnovnih potreba za hranom, domom, sigurnošću i općom skrbi
__ Optužba: Nije ni potvrđena, ni odbačena
__ Optužba: Nije utemeljena

__
6.
Izloženost obiteljskom nasilju
Višekratna traumatska izloženost djeteta nasilnim fizičkim napadima jednog roditelja na drugog, ili višekratna emocionalna degradacija (emocionalno zlostavljanje) drugog roditelja.
__ Optužba: Nije ni potvrđena, ni odbačena
__ Optužba: Nije utemeljena





Kategorija 2: Izrazito problematično roditeljstvo

__
7.
Pretjerano oštra disciplina
Roditeljsko ponašanje koje je izrazito grubo uz previše kontrole, poput nanošenja djetetu teške fizičke nelagode korištenjem stresnih položaja, tehnika posramljivanja ili zatvaranje djeteta u određene prostore tijekom vrlo dugih perioda (time-out u djetetovoj sobi ne spada u pretjeranu strogost).

__
8
Izrazito neprijateljsko roditeljstvo
Često ispoljavanje (više od polovice dana) izrazite roditeljske ljutnje (6 ili više na subjektivnoj skali od 10).

__
9
Izrazito nezainteresirano roditeljstvo
Višekratni propust u roditeljskom nadzoru i/ili ograničenja djetetova ponašanja i aktivnosti sukladno dobi; ozbiljna depresija ili zloporaba droga u roditelja.

__
10.
Izrazito uključeno-intruzivno roditeljstvo
Stopljeno, pretjerano intruzivno ili pretjerano anksiozno roditeljstvo koje narušava psihološki integritet djeteta; korištenje djeteta kao regulatornog objekta (uz zamjenu uloga roditelj-dijete) za potrebe roditeljske anksioznosti ili narcisoidnosti.

__
11.
Obiteljska situacija visokog konflikta među supružnicima
Višekratna izloženost djeteta sukobu među supružnicima koji je sadržavao jasno ispoljenu međusobnu ljutnju.


Kategorija 3: Problematično roditeljstvo

__
12.
Oštra disciplina
Pretjerano korištenje oštrih disciplinskih postupaka ukontekstu ograničenog ispoljavanja roditeljske naklonosti; ograničeno korištenje pohvala, ohrabrenja i izraza razumijevanja.

__
13.
Vrlo ljutito roditeljstvo
Kronična razdražljivost i ljutnja u roditelja i minimalno ispoljavanje roditeljske naklonosti.

__
14
Nezainteresirano roditeljstvo
Nezainteresiranost i izostanak uključenosti; emocionalno nezainteresirano roditeljstvo; depresija u roditelja.

__
15.
Anksiozno ili Izrazito uključeno roditeljstvo
Intruzivno roditeljstvo koje ne poštuje interpersonalne granice.

__
16.
Obiteljski kontekst izraženog sukoba među supružnicima
Kronična izloženost djeteta ponovljenom sukobu i ljutnji među roditeljima, ili intermitentne eksplozivne epizode jako ljutitog sukoba među supružnicima (intermitentni sukob među supružnicima koji uključuje srednju razinu ljutnje i koji se uspješno rješava, spada u normalu i ne spada u izraženi sukob).


Kategorija 4: Pozitivno roditeljstvo

__
17.
Osjećajna uključenost – struktura
Roditeljstvo uključuje često ispoljavanje roditeljske naklonosti i jasno strukturirana pravila i očekivanja ponašanja djeteta. Primjerena disciplina (gubitak privilegija ili željenih stvari, ili primjereno korištenje time-out-a) slijedi iz jasno definiranih i primjerenih pravila.

__
18.
Osjećajna uključenost – dijalog
Roditeljstvo uključuje često ispoljavanje roditeljske naklonosti uz postojanje fleksibilno dogovorenih pravila i očekivanja u odnosu na ponašanje djeteta. Roditeljstvo naglašava dijalog, dogovor i fleksibilnost.

__
19.
Osjećajna uključenost – ravnoteža
Roditeljstvo uključuje često ispoljavanje roditeljske naklonosti i roditeljstvo spaja jasno definirana i strukturirana pravila s povremenim fleksibilnim dogovaranjem. Roditeljstvo predstavlja učinkovitu ravnotežu između strukturirane discipline i fleksibilnog dijaloga roditelj-dijete.


Ocjena na skali permisivnosti i autoritativnosti: ______________






















0           10             20             30           40            50             60            70             80             90        100


Abuzivno zanemarujuće: Izrazito isključeno i zanemarujuće roditeljstvo
NORMALNO RODITELJSTVO
Abuzivno neprijateljsko: Izrazito neprijateljsko, verbalno i fizički abuzivno roditeljstvo
Permisivno roditeljstvo
Spektar fleksibilnog dijaloga
Spektar strukturirane discipline
Autoritativni roditelj

Uravnoteženo roditeljstvo



Ocjena sposobnosti za autentičnu empatiju: ________________

 

Rigidni pogled na svijet, opsjednut sobom, bez sposobnosti šireg uvida, odsustvo empatije
Sklonost rigidnom pogledu na svijet i opsjednutosti sobom; ima poteškoće sa žirim uvidom i razumijevanja tuđih stajališta
Reflektivno razmišljanje; ima sposobnost šireg pogleda na svijet izvan vlastitog stajališta te uzimanja u obzir stajališta drugih
Sklonost prevelikom angažmanu; difuzna psihološka razgraničenja između vlastitog i djetetova iskustva
Stopljenost, gubitak psiholoških razgraničenja; projektivna identifikacija vlastitog iskustva na djetetovo

Narcisoidni spektar                                                                                       Granični spektar





Problemi od kliničkog značaja (KZ)


 __       KZ 1:    Roditelj ima problem iz spektra schizophrenije
Stabilno na lijekovima?      __ Da      __ Ne      __ Varira

 __       KZ 2: Roditelj ima problema iz bipolarnog spektra
Stabilno na lijekovima?      __ Da      __ Ne      __ Varira

 __       KZ 3:   Roditelj ima ozbiljnih problema iz depresivnog spektra (uključujući suicidalnost)
Stabilno na lijekovima?      __ Da      __ Ne      __ Varira

__       KZ 4:   Roditelj ima problema s ovisnošću
                        Liječen i u remisiji (1 g.)?            __ Da      __ Ne      __ Varira

__       KZ 5:   Crte narcisoidnog ili graničnog poremećaja ličnosti
                        U tretmanu?                             __ Da      __ Ne      __ Varira

__       KZ 6:   Povijest traume* u roditelja
                       Liječen / u tretmanu?   __ Da      __ Ne      __ Varira



* Radi se o traumi iz djetinjstva (prenosi se transgeneracijski).



Poveznica na izvornik (copy-paste): http://www.drcachildress.org/asp/admin/getFile.asp?RID=142&TID=6&FN=pdf

nedjelja, 16. listopada 2016.

Procjena najboljeg interesa djeteta

U mojem prethodnom tekstu, A Solution to Assessing Parental Capacity, opisujem kako je temeljni princip u stvaranju postupka procjene bilo kojeg konstrukta, taj da se konstrukt prvo definira (što se naziva 'operativnom definicijom' u svrhu procjene).
Prvo definirajmo konstrukt operativno.
Za konstrukt inteligencije Spearman je dao definiciju inteligencije koja uključuje intelektualne sposobnosti – opći čimbenik inteligencije koji je nazvao faktorom g – i istodobno je dao specifične individualne faktore koje je nazvao faktorom s, poput vokabulara, razumijevanja čitanja, aritmetičkog razmišljanja i računanja.
Zatim je Thurstone odbacio Spearmanov prijedlog općeg faktora (g) i umjesto toga je predložio multi-faktorsku teoriju. Analizirao je rezultate 56 različitih testova provedenih nad djecom različite dobi, i utvrdio je sedam 'primarnih mentalnih sposobnosti' koje uključuju: 1) Numeričku sposobnost, 2) Sposobnost verbalnog razumijevanja, 3) Sposobnost fluentnosti, 4) Sposobnost pamćenja, 5) Sposobnost promišljanja, 6) Spacijalnu sposobnost i 7) Brzinu percepcije.
Raymond Cattell i John Horn predložili su model inteligencije koji je obuhvaćao Fluidnu inteligenciju (sposobnost rješavanja problema i prilagodbe na nove situacije) i Kristaliziranu inteligenciju (znanje stečeno obrazovanjem i osobnim iskustvima).
Sternberg je predložio Triarkičnu teoriju inteligencije koja sadrži tri aspekta, Analitičku inteligenciju – sposobnost izvršavanja akademskih zadatara rješavanja problema, Kreativnu inteligenciju – sposobnost učinkovitog odgovora na nove situacije pronalaženjem novih rješenja problema i Praktičnu inteligenciju – sposobnost rješavanja problema koji nastaju u stvarnom životu.
Tad je Howard Gardner (ne Richard Gardner) predložio teoriju Višestrukih inteligencija koja uključuje osam različitih tipova inteligencije: 1.) Lingvističku, 2) Logičko/Matematičku, 3) Spacijalnu, 4) Kinestetičku, 5) Muzičku/ritmičku, 6) Interpersonalnu, 7) Intrapersonalnu i 8) Inteligenciju za prirodu.
Promislite koliko je truda uloženo u procjenu dječjeg intelektualnog razvoja, njihove 'inteligencije', zato što rezultati takve procjene i preporuke koje se temelje na njima imaju snažne učinke na živote djece.
Odluke o skrbi nad djetetom mogu imati jednako snažne učinke na živote djece. A ipak nije uložen značajan trud stručnjaka mentalnog zdravlja da bi se definirao konstrukt 'najboljeg interesa djeteta' koji je od ključne važnosti pri vještačenjima roditeljske skrbi. Ovaj nedostatak profesionalnog interesa je nije dobar.
Svaka od definicija inteligencije proizvest će različitu metodu procjene 'inteligencije'.
Štoviše, prvi korak, definiranje konstrukta inteligencije potiče živi stručni dijalog koji povećava razumijevanja sržnog značenja konstrukta. Živa stručna debata oko definicije konstrukta uvelike povećava našu sposobnost procjene konstrukta.
No ništa od te vrijedne stručne debate ne postoji kad se radi o konstruktu 'najboljeg interesa djeteta' koji se primjenjuje u vještačenjima roditeljske skrbi. Ne postoji utvrđena operativna definicija što konstrukt 'najboljeg interesa djeteta' znači u kontekstu vještačenja roditeljske skrbi.
Odsutnost utvrđene definicije toga temeljnoga konstrukta u vještačenjima roditeljske skrbi opisuju Stahl i Simons:
"Ključni termin s kojim se suočavaju oni koji rade na području obiteljskog prava, bilo da su stručnjaci pravne, ili struke mentalnog zdravlja, jest koncept najboljeg interesa djeteta. Čak i priznati stručnjaci za ovo područje imaju različita mišljenja kad se radi o tome što znači i kako bi se trebao određivati te koji bi se čimbenici trebali razmatrati pri određivanju što je najbolji interes djeteta. Time za ovaj sveprisutan izraz nema konsenzusa i on ostaje temeljno nejasan." (Stahl & Simon, 2013, p. 10-11)
Stahl, P.M. i Simon, R.A. (2013). Forensic Psychology Consultation in Child Custody Litigation: A Handbook for Work Product Review, Case Preparation, and Expert Testimony, Chicago, IL: Section of Family Law of the American Bar Association
A ipak, usprkos ovom kršenju temeljnog i nevjerojatno bazičnog principa psihološke procjene – da se konstrukt koji će se procjenjivati, prvo operativno definira – nastavlja se ta znanstveno neutemeljena (ali financijski lukrativna) praksa vještačenja roditeljske skrbi.

Određivanje najboljeg interesa

Dakle, kako bismo trebali definirati najbolji interes djeteta u odnosu na različite alternative podjele vremena djeteta sa svakim od roditelja?
Odgovor: Nema podataka u istraživanjima ni u teorijskoj literaturi koji bi psihološkoj struci dopustili stvaranje ili davanje mišljenja o ovom pitanju. Nema.
Postoji literatura o razvoju djeteta. Postoji literatura o kliničkoj psihologiji. Postoje istraživanja o djeci, obiteljima i razvodu. No literature o tome što je najbolji interes djeteta nema.
Najbolje što psihološka struka može jest utvrđivanje zlostavljanja djeteta te reakcija 100% naspram 0% vremena s roditeljem sve dok postoji opasnost od zlostavljanja. No, ako nema zlostavljanja djeteta, nema podataka temeljem kojih bi psiholog mogao stvoriti ili dati mišljenje o različitim opcijama podjele vremena djeteta u odnosu na 'najbolji interes djeteta'.
Nema informacija ni u literaturi o empirijskim istraživanjima ni u teorijskoj psihologiji koji bi dopuštali stručnjaku mentalnog zdravlja da dade mišljenje o podjeli vremena djeteta s roditeljima po modelu 60-40%, 70-30%, ni 50-50%, a koja bi bila u najboljem interesu djeteta. Gradacije su suviše fine i daleko prevazilaze naše znanstveno i teorijsko znanje.
Pokušate li definirati 'najbolji interes djeteta' na način da se ta definicija može primijeniti na različite i složene odnose roditelj dijete i obiteljske odnose, odmah ćete vidjeti ogromni (i nerješiv) problem već pri samom pokušaju.
Osim u slučajevima utvrđenog zlostavljanja djeteta u kojima je potrebno zaštiti dijete, struka mentalnog zdravlja treba izbjegavati da bude uvučena u supružničke sporove oko određivanja tko je 'bolji roditelj' i komu 'treba dodijeliti' dijete zato što je 'bolji roditelj'. Bivanje arbitrom u supružničkom sukobu o tome tko je 'bolji roditelj' da bi mu se nakon razvoda 'dodijelila nagrada' u obliku djeteta, jest neprimjerena uloga za stručnjaka mentalnog zdravlja.
Ako postoje problemi u obiteljskim odnosima, psihoterapija može pomoći. No određivanje tko je bolji roditelj da bi dijete s njim provodilo 60% ili 70% vremena u odnosu na 40% ili 30% vremena s drugim, lošijim roditeljem nije primjereno (i zapravo je nemoguće) za bilo kojeg stručnjaka mentalnog zdravlja.
Ako vještak odluči da je u djetetovu najboljem interesu provođenje 80% vremena s navodno 'boljim' roditeljem (temeljem do sad nedefiniranih kriterija za određivanje 'boljeg roditelja'), kako to vještak zna? Gdje je stručna literatura na kojoj temelji svoju preporuku koja treba pomoći odluci radi dugoročno najboljeg interesa djeteta? Gdje je stručna literatura koja ukazuje na to da se 'najbolji interes djeteta' zadovoljava time što provodi 80% vremena s 'boljim roditeljem' i da je ograničavanje vremena i odnosa s drugim roditeljem na 20% vremena u 'najboljem interesu' djeteta? Takve literature nema.*
Ovo je pitanje previše složeno i daleko prevazilazi mogućnost odgovora koji bi se temeljio na do danas postojećim istraživanjima i teorijskoj literaturi. Davanje mišljenja i preporuka daleko nadilazi opseg i kapacitet našeg znanja. Izgleda kao zahtjev da Neandertalac konstruira računalo. A još nema ni električne energije.
Zašto se o nemogućnosti davanja mišljenja o najboljem interesu djeteta ne govori? Zato što se svi unutar struke mentalnog zdravlja prave da vide carevo novo ruho.
No car nema ruho. Car je gol.
Kad stručnjaci mentalnog zdravlja počnu živjeti vlastite uspostavljene standarde kad se radi o razvoju 'tehnika procjene', ili kad ih Sud na to prisili, tako da se počne zahtijevati operativna definicija za konstrukt 'najboljeg interesa djeteta', tad će se cijela kula od karata oko pristrane i neznanstvene prakse vještačenja roditeljske skrbi urušiti.
Standard 9.05 APA etičkog kodeksa u odnosu na konstruiranje 'mjernih instrumenata' zahtijeva:
9.05 Konstruiranje testova
Psiholozi koji razvijaju testove i druge tehnike procjene, koriste primjerene psihometrijske postupke i postojeće znanstvene i stručne spoznaje radi pisanja testova, standardizacije, vrednovanja, redukcije ili eliminacije predrasuda i preporuka za korištenje.
"…i druge tehnike procjene…" – poput vještačenja mentalnog zdravlja.
"Standardizacija" se ne odnosi samo na standardizaciju postupaka prikupljanja podataka, standardizacija se također odnosi na standardizaciju tumačenja prikupljenih podataka. Ako dva vještaka mogu podatke tumačiti različito, temeljem toga što 'najbolji interes djeteta' "psiholozi s različitom poviješću, obrazovanjem i edukacijom mogu različito shvatiti" (Stahl & Simon, 2013), tad tumačenje podataka nije standardizirano.

Živa stručna debata

Ako ne želimo praksu vještačenja roditeljske skrbi zamijeniti majmunom koji baca pikado strelice, zagovornici takvih vještačenja imaju obvezu operativno definirati konstrukt 'najboljeg interesa djeteta' (kao što su Spearman, i Thorndike, i Catell, i mnogi drugi to učinili s konstruktom inteligencije) da bi struci mentalnog zdravlja omogućili živi stručni dijalog sukladan ogromnoj važnosti donošenja odluka o roditeljskoj skrbi koje imaju jako dubok utjecaj na dijete i obitelj.
Metodologija vještačenja roditeljske skrbi koja bi nastala kao proizvod te žive i zdrave debate unutar struke mentalnog zdravlja, bila bi onda podvrgnuta ocjenama pouzdanosti, valjanosti (valjanosti konstrukta, sadržaja, prediktivnoj valjanosti, konvergentnoj valjanosti, divergentnoj valjanosti) i među-kulturalnom vrednovanju što predstavlja "primjerene psihometrijske postupke... radi pisanja testova, standardizacije, vrednovanja, redukcije ili eliminacije predrasuda te preporukama za korištenje" kako to zahtijeva APA Standrad 9.05 Etičkih principa psihologa i Kodeksa ponašanja (Ethical Principles of Psychologists and Code of Conduct).

Rješenje

Opsežni odnosi s oba roditelja pozitivno pridonose emocionalnom i psihičkom razvoju djeteta.
Budući da struka mentalnog zdravlja nije u stanju formirati ni dati uvjerljivo, pouzdano i dokazivo valjano mišljenje o 'najboljem interesu djeteta', preporuke vještaka mentalnog zdravlja u svim slučajevima gdje nema zlostavljanja djeteta i potrebe za zaštitom djeteta od zlostavljanja, trebale bi biti 50-50% vremena temeljem principa da opsežni odnosi s oba roditelja pozitivno pridonose emocionalnom i psihičkom razvoju djeteta.
Ako roditelji žele i uspiju dogovoriti neku alternativnu organizaciju vremena, oni na to imaju pravo.
No ako se stručnjaka mentalnog zdravlja pita za mišljenje, jedino razumno mišljenje koje struka mentalnog zdravlja može ponuditi, a koje se može braniti, imajući na umu ogromnu složenost odnosa roditelj-dijete i obiteljskih odnosa (uključujući i kulturalni kontekst i strukture obiteljskih odnosa), jest po 50% vremena sa svakim roditeljem, osim u slučajevima zlostavljanja djeteta i potrebe da se dijete zaštiti, kad je odnos vremena 100-0%.
Ako uz vrijeme s roditeljima podijeljeno 50-50% i dalje postoje obiteljski problemi, onda je rješenje obiteljska terapija, a ne promjena odluke o roditeljskoj skrbi. To onda više nije pitanje roditeljske skrbi, već je pitanje tretmana.
___________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2016/10/11/a-solution-to-assessing-the-best-interests-of-the-child/




* Iznimno, postoji empirijsko istraživanje W. Fabriciusa koje pokazuje da su ishodi za djecu bolji što je odnos vremena s majkom i ocem bliži odnosu 50-50. Pozitivni ishodi se smanjuju sa smanjenjem udjela vremena od 50% na niže. Moguće se Dr Childress poziva na to istraživanje koje je provedeno na velikom uzorku mladih odraslih osoba.

subota, 1. listopada 2016.

Empatija i otuđenje od roditelja

Od svih simptoma koje dijete ispoljava, najviše uznemiruje nedostatak empatije. Nedostatak empatije povezuje se s kapacitetom za okrutnost.
Baron-Cohen, S. (2011). The Science of Evil: On Empathy and the Origins of Cruelty*. New York: Basic Books.
Postoje samo tri poremećaja za koje je nedostatak empatije karakteristični simptom; autizam, narcisoidni poremećaj ličnosti i antisocijalni poremećaj ličnosti (psihopate).
Zato, kad vidimo da dijete ispoljava simptom nedostatka empatije – sposobnost bezobzirne bezosjećajnosti i okrutnosti – onda je to jako zabrinjavajuće.
Empatija predstavlja skup mreža u mozgu koje imaju svoje osnove u skupini moždanih stanica koje se nazivaju "zrcalni neuroni". Postoji krasan PBS** Nova program o zrcalnim neuronima na Internetu:
Ti zrcalni neuroni služe kao osnova za moždani sustav koji se naziva "intersubjektivnost" – što ja nazivam "psihološkom povezanošću" sa svojim klijentima, i što se u općoj populaciji obično naziva empatijom.
Sustav psihološkog povezivanja u mozgu – sustav empatije – omogućuje nam osjećati ono što drugi osjećaju, kao da su to naši vlastiti osjećaji. Omogućuje nam osjećati ono što glumci na filmu osjećaju. Kad gledamo film, ono što koristimo je sustav psihološkog povezivanja (intersubjektivnost).
Sustav psihološkog povezivanja (intersubjektivnost) jedan je od dva sustava mozga zaduženih za odnose. Tijekom 1960-tih i 1970-tih, John Bowlby je opisao prvi sustav mozga za odnose, sustav privrženosti. O tome je napisao tri utjecajne knjige o Privrženosti i gubitku:
1. Privrženost
2. Odvajanje: Anksioznost i ljutnja
3. Gubitak: Tuga i depresija
Svi stručnjaci mentalnog zdravlja koji se bave tretmanom patologije povezane s privrženošću (prekidom povezanosti roditelj-dijete) morali su pročitati ove tri knjige. Kako možete uzeti u tretman patologiju povezanu s privrženošću ako ne znate što je sustav privrženosti, kako funkcionira, i kako prestaje funkcionirati?
"Deaktivacija ponašanja privrženosti ključna je odlika određenih uobičajenih varijanti patološkog žalovanja." (Bowlby, 1980, str. 70)
Sustav privrženost je sustav mozga koji upravlja svim aspektima ljubavi i povezivanja tijekom života, uključujući žalost i gubitak. Razvio se tijekom tisuća godina kao odgovor na selektivno predatorstvo nad djecom.
"Biološka funkcija ovoga ponašanja nužna je za zaštitu, posebice zaštitu od predatora." (Bowlby, 1980, str. 3)
Djeca koja su imala jake veze privrženosti roditeljima dobila su od roditelja zaštitu od predatora, i količina njihovih gena za stvaranje snažnih veza privrženosti u kolektivnom genskom bazenu rasla je. Djecu koja nisu stvarala snažne veze privrženosti roditeljima predatori su u većem postotku pojeli. Količina njihovih gena za stvaranje slabih, ili čak i osrednjih veza privrženosti roditeljima u kolektivnom se genskom bazenu smanjivala.
Tijekom tisuća godina evolucijskog pritiska selektivnog predatorstva nad djecom, u mozgu se razvio vrlo snažan i otporan primarni motivacijski sustav (poput primarnog motivacijskog sustava za jelom i reprodukcijom), koji snažno motivira djecu da stvaraju jake veze privrženosti roditeljima. Čak i lošim roditeljima.
Djeca koja su bila JAČE motivirana za povezivanje s lošim roditeljem ČEŠĆE su uživala zaštitu od predatora od one koja su bila slabije motivirana za povezivanje s lošim roditeljem (ili koja su ga odbacila). Ta su djeca postala sljedeći obrok predatora.
Loše roditeljstvo stvara ono što se naziva "nesigurna privrženost" koja JAČE motivira djecu da se povežu s lošim roditeljem. To je način na koji mozak radi.
Opsežna istraživanja u području sustava privrženosti dokazala su ovu znanstveno utvrđenu činjenicu: Loše roditeljstvo stvara nesigurnu privrženost koja dijete JAČE motivira za povezivanje s lošim roditeljem.
Djeca ne odbacuju roditelja kao figuru privrženosti. To nije način na koji funkcionira sustav privrženosti. Tko odbacuje figuru privrženosti? Supružnik. Supružnik odbacuje lošeg supružnika.
Zato, ako vidimo takav prikaz sustava privrženosti gdje dijete odbacuje roditelja, to nije autentični sustav privrženosti djeteta, to je prikaz sustava privrženosti supružnika kojeg ispoljava dijete.
Samo se u dva slučaja sustav privrženosti može isključiti, 1) incest, jer onda roditelj postaje predator, i 2) kronično i teško roditeljsko nasilje (npr. udaranje djeteta šakama ili električnim kabelima – godinama), gdje, ponovno, roditelj postaje predator.

Psihološka povezanost - empatija

Drugi sustav odnosa, sustav za psihološko povezivanje (empatiju), otkriven je i opisan 1980-tih do 2000-tih, i opsežno su ga proučavali neki od vrhunskih znanstvenika na području psihologije: Daniel Stern, Edward Tronick, Alan Sroufe, Peter Fonagy, Colin Trevarthan.
Također puno znamo o tome kako taj sustav mozga funkcionira, zato što je on u temelju razvoja jezika. Funkcioniranje ovoga specifičnog sustava mozga za psihološko povezivanje detaljno se proučavalo u vezi s poremećajima autističnog spektra.
Dakle, postoje dva odvojena ali povezana sustava mozga za odnose, jedan za emocionalno povezivanje (sustav privrženosti) i drugi za psihološko povezivanje (sustav za stvaranje veza).
Može li psihološka povezanost – empatija – biti "isključena" kao posljedica traume? Aktivna emocija ljutnje isključit će (inhibirati) oba sustava odnosa tijekom aktivnog perioda ljutnje. Ali, kad se ljutnja povuče (a aktivna ljutnja se povlači), vraća se normalno funkcioniranje privrženosti i empatije.
Sustav empatije koji je trajno isključen je sustav psihopate. Osobe koja je sposobna za neizrecivu okrutnost. Nedostatak empatije je simptom koji, osobito u djece, jako uznemiruje.
Baron-Cohen, S. (2011). The Science of Evil: On Empathy and the Origins of Cruelty*. New York: Basic Books.
Što se događa s empatijom djeteta prema roditelju zlostavljaču?
Tijekom aktivne faze ljutnje djeteta na roditelja, djetetova će empatija biti isključena. Emocija ljutnje inhibira oba sustava odnosa. Ali, kad se aktivna ljutnja djeteta povuče, vratit će se normalno funkcioniranje empatije. Klasični i tragični primjer djetetove empatije za roditelja zlostavljača je seksualno zlostavljano dijete koje se boji otkriti zlostavljanje zato što ne želi da tata ima problema.
Za svakoga tko je u zbilji radio sa zlostavljanom djecom, dječja trajna empatija i želja da ih roditelj zlostavljač voli, kida srce. Zlostavljana djeca i dalje očajnički žele ljubav roditelja zlostavljača. To vam sasvim slomi srce, ta očajnička želja djeteta da ga roditelj voli.
Djeca koju roditelji zaista zlostavljaju, pokušavaju zaštititi svoje zlostavljače.
Zato su zagovornici zaštite djece u redovima stručnjaka mentalnog zdravlja sumnjičavi prema Gardnerijanskom Sindromu otuđenja od roditelja. Vjeruju da su Gardnerovi dijagnostički pokazatelji tako loše formulirani, da zanemaruju djecu koja su prevladala ogromni prirodni otpor prijavljivanju zlostavljanja od strane roditelja. U strahu su da bi, ako odbace dječje prijave zlostavljanja, vratili djecu roditelju zlostavljaču.
Slažem se.
Zato nikad nisam zagovarao prihvaćanje Gardnerijanskog modela Sindroma otuđenja od roditelja. To je loš model patologije.
Model "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženost (attachment-based model of “parental alienation” = AB-PA) NIJE Gardnerijanski Sindrom otuđenja od roditelja. To su dva potpuno različita opisa patologije.
Šansa za vraćanje djeteta roditelju zlostavljaču, ako koristimo tri dijagnostička pokazatelja AB-PA je nula. NULA.
U Diagnostic Checklist for Pathogenic Parenting, (hrv. http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/dijagnosticka-lista-radi-utvrivanja.html) obratite pozornost na kriterij u prvom dijagnostičkom pokazatelju prema kojem je stručnjak mentalnog zdravlja ocijenio roditeljska ponašanja ciljanog roditelja kao normalna. Fizičko i seksualno zlostavljanje NIJE normalno roditeljsko ponašanje. Istinski zlostavljano dijete neće ispuniti kriterije za dijagnostički pokazatelj 1.
Ni jedno zlostavljano dijete neće ispoljiti nabusito i arogantno ponašanje prema svojem zlostavljaču, kao ni osjećaj povlaštenosti prema kojem zlostavljač mora zadovoljiti djetetove potrebe tako da dijete bude zadovoljno, jer se u protivnom dijete osjeća povlaštenim kazniti zlostavljača (dijagnostički pokazatelj 2). Nikad ne viđamo da zlostavljano dijete ispoljava nabusiti i arogantni stav povlaštenosti prema svojem zlostavljaču.
Uvjerenje autentično zlostavljanog djeteta o tome da je viktimizirano, nije deluzija. Ono se temelji na zbilji. Time dijete neće udovoljiti dijagnostičkom kriteriju 3. Zaista zlostavljano dijete neće udovojiti NI JEDNOM od dijagnostičkih kriterija AB-PA.
Međutim u patologiji "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti, djetetovi će simptomi udovoljiti SVIMA od tri dijagnostička pokazatelja:
1.) Potiskivanje sustava privrženosti prema normalnom roditelju – što je dokaz za patologiju povezanu s privrženošću;
2.) Svih pet znakova narcisoidnog poremećaja ličnosti – što su "psihološki otisci" psihološke kontrole djeteta od strane narcisoidnog roditelja od kojeg dijete preuzima narcisoidne crte ličnosti i stavove;
3.) Deluzijsko uvjerenje djeteta da je viktimizirano – što je dokaz lažnog narativa oživljavanja traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, a koja je nametnuta djetetu i obitelji.

Patologija traume

"Otuđenje od roditelja" koje se temelji na privrženosti je patologija traume od zlostavljanja u djetinjstvu koje se događalo jednu (ili dvije) generacije prije i koje još uvijek progoni obitelj.
Roditelj našeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, bio je zlostavljan u djetinjstvu (najvjerojatnije je to bilo seksualno zlostavljanje). Kad je to zlostavljano dijete postalo roditelj, trauma iz djetinjstva prenesena je na sljedeću generaciju (na današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja kad je bio dijete), na način da je nastala "disorganizirana privrženost" s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem. Ta se trauma sad proteže na sljedeću generaciju putem lažnog narativa oživljavanja traume današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja u traumatskom obrascu "roditelj zlostavljač"/"dijete žrtva"/"roditelj zaštitnik".
Postoji li u obiteljima i stvarni narativ traume roditelja zlostavljača, viktimiziranog djeteta i roditelja zaštitinika? Apsolutno. Psi postoje. Postoji autentično zlostavljanje djeteta. Vidio sam ga osobno i izbliza dok sam radio u sustavu udomiteljstva.
Postoji i trans-generacijski prijenos traume. Mačke postoje.
Naš je cilj zaštititi 100% djece 100% vremena. Zaštititi ih od svih oblika zlostavljanja, fizičkog, seksualnog i psihološkog zlostavljanja.
I aktivna trauma zlostavljanja djeteta i trans-generacijski prijenost prijašnjeg zlostavljanja djeteta nosit će iste "meme strukture" – iste teme traume – te zato ponekad može biti vrlo složeno otkriti je li obiteljska patologija manifestacija današnje ili prošle traume koja još uvijek progoni obitelj u obliku patologije poremećaja ličnosti roditelja.
Ali to je posao kliničke psihologije. Naš je posao da to znamo. Ja sam klinički psiholog. Moj je posao da to znam.
Zato sam detaljno razradio patologiju trans-generacijskog prijenosa traume privrženosti koju sam opisao u svojoj knjizi Foundations. Temeljem dubokog razumijevanja ovog specifičnog oblika trans-generacijskog prijenosa traume zlostavljanja u djetinjstvu, bio sam u stanju utvrditi tri ključne značajke djetetovih ispoljenih simptoma koje će pouzdano – u 100% slučajeva – diferencirati autentično zlostavljanje djeteta koje se događa danas, od odjeka zlostavljanja djeteta koje se događalo jednu ili dvije generacije prije ali nastavlja progoniti obitelj iskrivljujući motivaciju privrženog povezivanja djeteta s normalnim roditeljem koji ga voli.
Ova je patologija složena, i razlikovanje te patologije od sadašnje traume od ključne je važnosti. Zato djeca i obitelji koje pokazuju ovakav oblik patologije povezane s privrženošću dobijaju profesionalnu oznaku "specijalne populacije" koja zahtijeva specijalizirano profesionalno znanje i ekspertizu da bi je se moglo procjenjivati, dijagnosticirati i tretirati.
Istraživanje koje su objavili Moor and Silvern (2006) o dugoročnim učincima zlostavljanja djeteta i učinaka roditeljske nesposobnosti empatije, utvrdilo je da su zlostavljanje djeteta i roditeljska nesposobnost empatije ista stvar – dvije strane istog novčića.
Odsustvo empatije je uzrok zlostavljanja djeteta – i odsustvo empatije je također trauma.
Prisutnost empatije je cijeljenje traume.
Odsustvo empatije povezuje se s kapacitetom za okrutnost.
Prisutnost empatije je naše spasenje.
Odsustvo empatije u dječjim simptomima jest simptom koji najviše uznemirava od svih simptoma.

Reference
Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic Books.
Moor, A. and Silvern, L. (2006). Identifying pathways linking child abuse to psychological outcome: The mediating role of perceived parental failure of empathy¨. Journal of Emotional Abuse, 6, 91-112.
Iz Moor & Silvern (2006):
"Čin zlostavljanja djeteta od strane roditelja smatra se samim po sebi rezultatom roditeljskog nedostatka empatije i narcisoidnog stava prema vlastitoj djeci. Nedostatak empatije spriječava takve roditelje koji su usredotočeni na sebe, da shvate posljedice svojih čina, i kombinacija njihove krhkosti i potrebe da sebe stabiliziraju, predisponira ih za iskorištavanje djece na ovaj način." (Moor & Silvern, 2006, str. 95)
"Samo ako kao roditelji podbace u svojoj sposobnosti empatične prilagodbe i osjetljivosti, oni mogu svoju djecu pretvoriti u objekte, smatrati ih narcističkim produžecima sebe samih, i zlostavljati ih. Viktimizaciju djeteta omogućava roditeljsko viđenje djeteta kao sredstva za zadovoljavanje vlastitih potreba, uz istodobno neuvažavanje potreba djeteta." (Moor & Silvern, 2006, str. 104)
"Pokazatelji da posttraumatski simptomi u svim kategorijama, nakon statističke kontrole učinka roditeljske empatije, više nisu bili povezani sa zlostavljanjem djeteta, može na prvu izgledati čudno, zato što se simptomi traume obično smatraju povezanim s posebno zastrašujućim aspektima zlostavljanja (npr., Wind & Silvern, 1994). Međutim je ta spoznaja, zapravo, potpuno sukladna konceptu traumatske prirode nedostatka empatije u roditelja, prema Kohut (1977) i Winnicott (1988). Nedostatak empatije u roditelja tijekom vremena postaje traumatsko iskustvo samo po sebi i posljedično rezultira stresom povezanim s traumom. Zanimljivo je da je, iako je ta teorijska konceptualizacija bitno različita od modernog značenja izraza, ipak obuhvaćena postojećim mjerama." (str. 197)
_________________________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2016/10/01/empathy-and-parental-alienation/




* Znanost zla: O empatiji i podrijetlu okrutnosti.
** Positive behaviour support – podrška pozitivnom ponašanju
*** Video materijal nije dostupan u nas, ali uz svaki video postoji transkript, pa ga zainteresirani mogu pročitati.
¨ Utvrđivanje putanja koje povezuju zlostavljanje djeteta i psihološke ishode. Uloga uočenog roditeljskog nedostatka empatije.